četvrtak, 18. listopada 2012.

Ekološka mitologija

Radna je subota. Učenici su pozvani su na "ekološko-humanitarnu akciju" čišćenja podsljemenskih staza. Zašto "ekološka", jasno je, a što je u njoj "humanitarno", ostaje da se vidi. 
  Onima koji neće sudjelovati u akciji čišćenja ponuđena je alternativa: nastava "u trajanju od 7 sati". Zvuči gotovo kao prijetnja. Nakon cijeloga radnog tjedna priuštiti učenicima u subotu punih sedam sati nastave? Zašto i ovaj dio "akcije" nema humani(tarni) karakter?
  Učenici su se, jasno, odlučili za akciju čišćenja. Samo po sebi to bi bilo vrlo pohvalno kada bi bilo motivirano isključivo ekološko-volonterskim razlozima. No, učenici su stavljeni pred izbor koji to zapravo nije. Činjenica da su između skupljanja smeća i užitka u blagodatima moderne nastave prednost dali onome prvome, zapravo je i tužna i poražavajuća za školstvo i školu, da o simboličnoj razini i ne govorimo. 
  Sigurno je: učenike treba obrazovati, poticati i usmjeravati prema volonterskome radu. Treba ih također mnogo više senzibilizirati za probleme zaštite okoliša, razvijati svijest o njegovu očuvanju i poticati angažman. No, je li akcija skupljanja otpadaka po sljemenskim šumarcima pravi način buđenja ljubavi prema volonterstvu i ekologiji? Hoće li susret s jednim od ružnijih ekoloških poslova biti podoban u njima stvoriti interes i želju da se nastave time baviti? Ne bi li učenici bili mnogo zadovoljniji pa i ponosniji rezultatima svoga rada da su uredili ionako prilično zapušten okoliš škole, da su uljepšali sparušane školske cvjetnjake, na školskoj terasi očistili prljave i neupotrebljive žardinjere pretvorene u goleme pepeljare pa u njima, primjerice, posadili cvijeće? Osjećaj i zadovoljstvo da su učinili nešto dobro, lijepo i korisno za sebe i druge sigurno bi bio mnogo veći od osjećaja "sreće" što su na nekom sljemenskom puteljku raskužili pokoji grm. 
  Razvijanje svijesti o zaštiti okoliša, senzibilizacija i motivacija polagan su proces. Ljubav prema okolišu i ekologiji razvija se, njome se ne trži.
Činjenica sa su se učenici odlučili ne ići u školu, u danim je okolnostima logična, očekivana i razumljiva. Ali je isto tako razumljiva i logična činjenica da su neki, ma koliko rijetki, prednost dali nastavi. Čuditi se ili čak zamjerati srednjoškolcu što se umjesto ekološke akcije odlučio za školu, pokazatelj je nerazumijevanja i netolerancije. Ti učenici nisu ništa manje ekološki osviješteni. Oni bi samo toga dana o PVC-u radije učili nego ga skupljali. 

utorak, 2. listopada 2012.

Dobro došli natrag u devedesete

Pitaju me neki dan učenici da im objasnim kako najlakše koristiti on-line rječnike njemačkog jezika na koje sam ih uputio. Ne znaju kako naći podatke o rodu imenice i množini. To je dobro pitanje. On-line rječnici često su mnogo praktičniji od tiskanih. To im svakako želim pokazati.
Sva sreća, u razredu postoji stolno računalo. Upalim računalo, ali ne radi monitor, nema slike. Prčkanje ne pomaže, monitor i dalje čvrsto spava.
Ništa zato. Odem po laptop. On je uvijek zlatna rezerva. Sada palim laptop i projektor, oni rade, ali - ne radi internet. Škola ima vlastiti Wi-Fi, ali on iz nekog razloga nije u funkciji.
Lagana nervoza i nelagoda: dva kompjutora, dva pokušaja, dva neuspjeha.
Situacija je paradoksalna: toliko instalirane opreme, toliko uloženoga novca, a ne mogu učenicima prikazati najobičniju web stranicu. U nečemu što bi trebala biti moderna hrvatska škola 21. stoljeća?
Kako da im objasnim to što ih zanima? Pomalo zbunjeno stojim pred klasičnom zelenom pločom držeći u ruci komad krede, ne znajući kako dalje, ali shvaćajući apsurdnu tragikomiku situacije: tako sam počeo raditi u nastavi prije više od dvadeset godina. Kreda i ploča. To je jedino pouzdano što imam i danas. 
Na ploči crtam browser i sliku koja će im se prikazati kada upišu adresu www.duden.de. Kredom podcrtavam oponašajući linkove. Sada se đaci već smijulje. I sam se počinjem zafrkavati na račun situacije. Kredom "kliknem" na link pa brzo nacrtam novi prozor koji mi se "otvorio". Ovo postaje zabavno. Prvi put u životu opisujem, dočaravam, crtam internet. Izgleda da ih to uveseljava. Barem nešto.
Otvorene prozore i tabove zatvaram tako što kredom "kliknem" na križić u kutu nacrtanoga ekrana pa onda brzo spužvom obrišem "ekran". Smijemo se i đaci i ja, ali to je zapravo smijeh kroz suze. 
Tako im koliko-toliko uspijevam objasniti rad s on-line rječnicima odnosno jednim od njih. Za više nemam ni prostora ni vremena.
Situacija je donekle spašena. Pa ipak, ostaje mi osjećaj nelagode da se u zemlji koja proklamirano želi biti zemlja znanja, zemlja modernoga školstva, zemlja suvremenih metoda i načina poučavanja još uvijek počesto jedino mogu pouzdati u ploču, kredu i spužvu.
Dobro došli u devedesete.