utorak, 27. studenoga 2012.

Dan kada je škola bila još crvenija

   Proslavili smo Dan škole. Slavlja, zapravo, nije bilo, ali tako se to zove. Škola je jedna od najstarijih u gradu i državi, diči se tradicijom dužom od 150 godina. Ima se i čime ponositi. Ne samo da su je nekoć pohađale plejade danas znamenitih i zaslužnih Hrvata, nju i danas pohađaju đaci koji imaju štošta vrijednoga i zanimljivoga reći, otpjevati, otplesati, odsvirati, prikazati. Nastava je otkazana. U duhu, stilu i tradiciji ove škole program bi mogao biti bogat. Što ćemo ove godine vidjeti?  (Na pamet mi pada Heinrich Böll: „Nešto će se dogoditi.“)
     Dan škole počinje na bazenu plivačkim natjecanjima razreda. Za početak, malo sporta. Nije ni to loše. Učenicima je zabavno: plivanje, prskanje, navijanje, trubljenje. Tek povremeno malo dosade jer je sve već toliko puta viđeno.
     Povratak u školu na središnju proslavu. Odražavaju se polusatne razredne zajednice. Naputak je: u tih pola sata učenicima „nešto reći“ o Danu sjećanja na Vukovar i „nešto reći“ o povijesti škole. Sve što bi čovjek pokušao reći u tih pola sata, moglo bi biti samo površno, banalno i nedostojno kako Vukovara tako i škole. I vukovarska tragedija i povijest škole zaslužile su ozbiljniji, dostojniji i temeljitiji pristup. Kao simbol vukovarske tragedije u školi je postavljena kičasta instalacija načinjena od školske klupe prekrivene crnom draperijom, svijeće i tobože ovlaš razbacanih latica bijele ruže.
     Točno u četiri počinje „svečani“ dio proslave. Učenici, njih 600 na broju, izlaze iz učionica i, po nalogu, ostaju na gornjim katovima nalakćeni na ogradu. Prizemlje škole zjapi prazno. (Na pamet mi padaju Ionescove „Stolice“.) S gornjih katova učenici i profesori, načičkani kao ptice na žici, zure dolje u prazninu. U praznome holu zbor pjeva hrvatsku himnu. Po njoj, jedino po njoj, može se zaključiti da se proslava ne događa na Marsu nego u Hrvatskoj. Jedna od najstarijih i najznamenitijih hrvatskih i zagrebačkih gimnazija svoj dan obilježava bez državne zastave i bez zastave grada Zagreba, dviju institucija koje su školu osnovale i kojima škola pripada. Amerikanci su na Mjesecu znali ponosno istaknuti svoju zastavu.(Na pamet mi pada Finkielkraut „Kako se to može biti Hrvat?“)

     Dok zbor pjeva Lijepu našu, neki učenici mrtvi-hladni šeću. Njih još može opravdati mladost i neiskustvo. Ali, što reći kada za vrijeme himne pred svim đacima šeću pojedine profesorice? Ne vjerujem da svjesno, namjerno i demonstrativno pokazuju prezir prema državi i njezinoj himni. No, zar je moguće da ih ni sve obrazovanje i životno iskustvo duže od pola stoljeća nije naučilo da se himna poštuje, da se za vrijeme himne ne šeće i da je profesorovo ponašanje primjer učenicima? Tko nam to i kako odgaja učenike?
     U praznome holu škole prazan govor odzvanja u prazno. 
Središnji događaj: brzopotezna dodjela medalja za plivačka natjecanja. Potom, otvorenje izložbe fotografija u obliku zamaha rukom prema njima.
Kraj. Razlaz. Sve je gotovo za doslovno petnaest minuta.
     To je, dakle, program. Plivanje i podjela medalja. To je sve što za svoj najvažniji dan ima prikazati jedna stara renomirana gimnazija?  Znam da nisam jedini koji u tom trenutku u ime tradicije i ugleda ove škole osjeća nelagodu zbog ovakvoga vakuuma ideja, oseke kreativnosti i razornoga tsunamija banalnosti. Škola kao da je danas još malo crvenija nego inače. Doduše, mora se priznati, za svoj dan dobila je prigodnu dekoraciju: s drugoga kata, obješene o uzicu, veselo se vijore papirnate zvjezdice izrezane iz tuljaca toaletnoga papira.
(Na pamet mi pada Krležin „Na rubu pameti“.)