subota, 10. kolovoza 2013.

Kako smo se nekada smijali Česima

Još jedno ljeto na Jadranu. Boravim u simpatičnome malenom turističkom mjestu na hrvatskoj obali kakvih ima na desetke. Neću mu spomenuti ime samo zato što sam u načelu mogao ljetovati malo sjevernije ili južnije - i sve bi bilo isto. Ovo turističko mjesto ni po čemu nije iznimno, a ponajmanje luksuzno - osim po cijenama u trgovinama koje bi lako mogle konkurirati kakvome francuskome mondenom ljetovalištu.

     Već prvi odlazak u trgovinu ispunio me osjećajem gorčine zbog spoznaje da tu nije riječ o turizmu, o poštenome i pristojnome načinu zarade nego o običnoj, drskoj pljački: to što naši trgovci čine nezajažljivim dizanjem cijena, zapravo je njihovo pervertirano shvaćanje liberalnoga tržišta i slobodnoga formiranja cijena.
Znamo da je na moru sve skuplje i to u određenoj mjeri i očekujemo. Bilo bi prihvatljivo da cijene budu više za 10, 15 pa i 20%. Tolikom razlikom u odnosu na kontinent trgovci bi sasvim dobro zaradili. Možda tu razliku ne bismo odmah ni primijetili. Ali, ne možete ne uočiti ako je većina artikala skuplja za 40, a u pravilu i 50%! To nije sloboda tržišta, to je besramna pljačka turista (ali i domaćih ljudi ondje). Koji su ekonomski razlozi da ista roba od kontinenta do obale (ne do otoka!) poskupi za 50 i više posto? Vrhunac pohlepe jest primjer s buteljom vina koja u Zagrebu stoji 50 kn; ondje ta ista butelja u jednome je dućanu bila 40% skuplja, a u drugome čak fantastičnih 80%: koštala je ravno 90 kuna!

     Kao (domaćega) turista obuzme vas bijes zbog činjenice da svaka šuša koja misli da se može i zna baviti turizmom tu djelatnost u praksi interpretira kao najobičniju prijevaru. Umjesto da u domaći turizam ulože "krv, znoj i suze", umjesto da pruže kvalitetu usluge kojom bi turisti bili zadovoljni, a tada i spremni platiti višu cijenu, naša se turistička ponuda (u najširem smislu riječi) vrlo često svodi na obično "pelješenje" turista. Umjesto da zaradu postignu ponudom kvalitetnih roba i usluga po pristupačnim cijenama, a ekstra profit ostvaruju povećanim prometom, naši trgovci astronomski podižu cijene i zapravo ružno ucjenjuju kupce. Jer - ne možeš ne kupiti osnovne namirnice! Logika je jednostavna, zar ne?

     Ovo me podsjetilo na sada već davne dane kada smo se kao klinci znali smijati češkim turistima koji su sa sobom na Jadran dovlačili pozamašne količine povrća (neizostavni paradajzi!), voća, pašteta i piva. Bili smo mladi, nadmeni i nesvjesni činjenice da ti češki turisti itekako znaju što rade: bili su mudriji i racionalniji od mnogih. Jer, Česi su pasionirani i iskusni putnici. Oni mnogo putuju, oni rado putuju i znaju putovati. To je vrijedan, štedljiv i razborit narod koji neće svakom jadranskom (ili bilo kojem drugom) mamlazu dopustiti da ih besramno ucjenjuje i do mile volje pljačka kvareći im užitak u odmoru. Zato su Česi (i ne samo oni) odavno našli recept za naše turističke gotovane. Kada danas o tome razmišljam, mislim da smo od njih već odavno mogli štošta naučiti. 

     Jedne od ovih ljetnih večeri u šetnji primijetih upravo pridošli automobil-karavan stranih registarskih oznaka. Vozač otvorio prtljažnik koji samo što ne eksplodira od količine njihove domaće robe svih vrsta: tu su čitave gajbe piva, kutije keksa, mnoštvo povrća, raznoraznih grickalica - sve što čovjeku zatreba u trenucima opuštanja na ugodnome godišnjem odmoru. Promatrao sam kako on i njegova obitelj sve to žustro i hitro unose u unajmljeni apartman, ali sada na to nisam gledao ni s čuđenjem ni s podsmijehom. Naprotiv, pomislio sam: to je jedini racionalan odgovor na grandioznu pohlepu nekih domaćih "bjeloglavih supova".

     Na kraju priče siguran sam u jedno: kada iduće godine s obitelji krenem na more, moja će astra biti tako krcata da mi nijedan Čeh neće biti ravan. Ne zato što bih bio škrt ili praznih džepova, nego zato što ću novac radije dati u dobrotvorne svrhe negoli ga bacati dopuštajući da me pljačkaju kojekakvi smutljivci i smetenjaci, mutikaše i diletanti.



ponedjeljak, 20. svibnja 2013.

Norijada ili kako zrelo održati lekciju

     Ne mogu zaboraviti norijadu otprije nekoliko godina. Odjevene u majice svojih maturanata i postrojene u vrstu, razrednice maturalnih razreda veselo su pozirale za fotografiju. Prva od njih, iskreno ozarena, na prsima je nosila poruku „Svršili smo u Prvoj na koju smo naišli“. Drugoj, zamišljenoj, na grudima se kočoperio meksički kaktus s nesrazmjerno velikim srednjim dijelom i dva neobično malena bočna. Treća se dobroćudno osmjehivala odašiljući s grudi poruku da „I Balkanci mogu biti intelektualci“. U tom trenutku osjećao sam nelagodu ne znajući je li mi taj prizor prije smiješan ili tužan. A bio je i jedno i drugo u isti mah. Nikada nisam saznao ni shvatio što je te brižne profesorice nagnalo da na sebe navuku majice koje su ih ne samo činile smiješnima nego i ponižavale.
     
     
Ovogodišnja norijada bila je ponešto drugačija. Prošavši kroz brižljivu školsku cenzuru, majice nisu bile sadržajno sporne, ali ni osobito kreativne. Naprosto, bile su majice.
Pa ipak, maturanti su se sjajno zabavljali. Bilo je lijepo gledati njihovu radost, ples i pjesmu i iskrenu sreću. Samo katkada, na trenutak,  preko lica bi im preletjela sjena tužne slutnje da je završio vjerojatno najbezbrižniji a možda i najsretniji dio njihove mladosti.

     
     Norijada 2013. ni na koji se način ne bi isticala i razlikovala od tolikih prethodnih da ju nije obilježio jedan vrlo uočljiv, jasan i nadasve znakovit detalj: tijekom jednosatne proslave u velikome atriju škole maturanti su ustrajno i neumorno na visokome stijegu vijorili hrvatskom zastavom. Nijedna generacija prije njih nije to učinila, valjda zato što su u školi u svečanim prigodama redovito mogli vidjeti hrvatsku zastavu i čuti hrvatsku himnu. Tko poznaje ovaj naraštaj maturanata i njihov zdrav nacionalni osjećaj, taj zna da su si priuštili ono što im je nedostajalo. Njihov čin nije bio ni slučajan ni spontan. Umjesto da su izraze nacionalne pripadnosti i ponosa učili od svoje „odgojno-obrazovne ustanove“, maturanti su svojoj školi zrelo i efektno održali lekciju.

     To je trebala biti poruka mnogima. Neki su je shvatili, a neki su se samo kiselo smješkali ili ne hajući ili ništa ne shvaćajući - baš poput onih  razrednica s početka ove priče.

ponedjeljak, 8. travnja 2013.

Mali restoran a Veliki petak

Već duže vrijeme napeto promatram kako se jedan mali kvartovski restoran grčevito bori za opstanak. Oduvijek sam gajio simpatije prema malim obrtima koji se iz petnih žila trude preživjeti ova trnovita vremena. No, ovaj simpatični kvartovski restorančić bije svoj ljuti egzistencijalni boj na pomalo neobičan način. Sjećate li se pjesmice o Antuntunu?

     Dakle, vidio vlasnik restorana da mu ne ide: promet slab, gostiju nema, restoran zjapi prazan pa odlučio nešto poduzeti. Ali, nije mu bilo jasno u čemu je problem. Poput profesora Baltazara mislio je i mislio, dugo mislio i napokon se dosjetio: stvar je u neprivlačnom imenu restorana! Promijeni li ime restorana, stvari moraju krenuti nabolje. Tko još želi ručati u restoranu takva imena? Naime, njegov restorančić do tada je nosio simpatično, domaće i nadasve jednostavno ime „Picek“. Taj skromni wannabe restoran imenom se i imidžem savršeno uklapao u isti takav möchtegern-kvart u kojemu kaotična novogradnja i tobožnje urbane vile miroljubivo žive rame uz rame s prastarim, derutnim potleušicama nekadašnjega prigradskoga zagrebačkog sela kojega je nabujali grad nespremnoga zatekao i zarobio. No, unatoč osebujnosti i specifičnosti ove urbano-seoske enklave vlasniku se učinilo da je u ovim fancy vremenima, kada sve što vrijedi nosi neki zvučni engleski ili francuski naziv, ime Picek priprosto i neprivlačno. Ključ uspjeha leži u marketingu!, sjetio se da je negdje čuo. Tako se jednoga dana dok je grad-selo spavalo, a pijetao još nije treći put zakukurijekao, vlasnik restorana ni ne trepnuvši odrekao prisnoga domaćeg imena, a još iste večeri iznad vrata restorana kočila se nova predimenzionirana svijetleća reklama oglašavajući zblenutome susjedstvu da se njihov stari Picek od sada otmjeno zove - Cherbourg. Ovo je dovoljno french i chic, nadao se vlasnik, da privuče i malo bolju klijentelu. Tjednima je, danju i noću, vapijući svijetlila ogromna reklama restorana Cherbourg zazivajući sladokusce u lokal milozvučna francuskog imena. No, on je svejedno zijevao neutješno prazan.

     Dovraga i bestraga, što sada ne valja?!, iživcirao se profesor Baltazar pa ponovno stao misliti i misliti. I opet se dosjetio: problem je unutrašnjost restorana - trošna, staromodna i sumračna. Treba ga obnoviti! Utukao tako gazda mrkle pare u preuređenje restorana, na nekoliko ga tjedana zatvorio da bi restoran potom osvanuo u novom ruhu. I gle čuda! Prije preuređenja Picek je izgledao kao prava pravcata seoska birtija s početka 20. stoljeća. Sada poslije preuređenja Cherbourg izgleda kao svaka birtija iz doba socijalizma.
Najvjerniji, zapravo jedini gosti lokala i dalje su ostali gazda i njegovi pajdaši koji svakoga dana za barskim stolom ispred restorana šeretski promatraju prolaznice, ispijaju mlaku pivu i bistre novu strategiju...

     Jednoga dana, dok je otirao pivsku pjenu s usana, vlasniku je napokon sinulo: goste treba privući nečim što nitko drugi nema! Treba im ponuditi nešto posebno, ekskluzivno, jedinstveno! Nešto zbog čega će pljuštati narudžbe i gosti jesti makar i ne bili gladni!  Nešto što mogu dobiti samo u ovom restoranu i nigdje drugdje! Ali što je to nešto, mučilo ga je. A onda se, već na rubu umnih i fizičkih snaga, u trenutku nadahnuća genijalno dosjetio. Idejom je bio toliko ushićen da je već idućega dana na pročelju Cherbourga zablistala nova kočoperna reklama ponosno objavljujući gradu i svijetu da ovaj restoran ima – internet!
Idućih dana i tjedana gazda se čudom čudio što ni menadžeri, ni brokeri ni brojni yuppyji iz nepostojećih okolnih kompanija nisu jatimice nahrupili da bi u pauzi za ručak na svojim laptopima, BlackBerryjima i iPadima grozničavo provjeravali stanje Dow Johnsa na njujorškoj burzi. Čak ni trgovci iz obližnje, postojeće, prodavaonice rezervnih traktorskih dijelova nisu mailom javljali Šimi iz Vinjana Donjih pošto da prodaje traktorske cincilatore. Jednostavno, baš nitko se nije  oduševio činjenicom da u restoranu postoji čudo neviđeno zvano internet.

     Toga dana gazda je zamišljeno ispijao svoju treću mlaku pivicu utapajući tugu u hmelju. A onda ga, kao grom iz vedra neba, ošine spasonosna misao. Sto mu gromova, kako se toga prije nije sjetio?! Ta ovo je ipak restoran i najvažnija je ponuda jela! Ha-ha, veselo je trljao ruke. Ponudit ćemo gostima nešto što upravo žele jesti, nešto skrojeno po njihovu ukusu, željama, potrebama. A prilika se pružala da ne može biti bolja – bio je Veliki petak. Ljudi će u strci prije blagdanskoga vikenda rado svratiti u restoran i nešto prezalogajiti. Bila je to prilika kakva se ne propušta, pravi test za njegov restoran. Ako ništa do sada nije privuklo goste, privući će ih meni kojemu ne mogu odoljeti!

     Na Veliki petak prolazio sam pokraj Cherbourga, restorana s kojim već mjesecima suosjećam i kojega u sebi gotovo navijački bodrim. Toga dana, u svome tko zna kojem očajničkom pokušaju da primami goste i napokon uspije, ovaj već napaćeni restoran ponosno je istaknuo ponudu na Veliki petak: 1) purica s mlincima, 2) buncek s mladim krumpirom, 3) sarma s nečim.

...

     Kako nakon svega s njime još suosjećati, za njega i dalje navijati, nad njegovom sudbinom strepiti?
Od oličenja žilave borbe za opstanak šerburski Picek kao da je postao oličenje bedastoće, tužna paradigma mnogih malih obrta koji manje zbog ekonomske krize a više zbog svoje neuživljenosti, nemaštovitosti i katkada groteskne nesposobnosti jednostavno nisu u stanju opstati. Tužno ali istinito.


srijeda, 6. ožujka 2013.

Vlak bez voznog reda

Kako se osjećate kada vam majka treba otputovati vlakom, vi kao informatički pismen i osviješten građanin na internetu provjerite red vožnje i samo nekoliko sati poslije na licu mjesta utvrdite da vlaka u to vrijeme jednostavno nema?
Kako se osjećate kada s osobom u poznim godinama izbezumljeno jurcate po peronu da biste ulovili vlak koji samo što nije otišao ispred nosa?
Kako se osjećate kada vam još zadihanima od žurbe i uzrujavanja postaje jasno da vam je ovaj stres i frustraciju priredio najobičniji šlamperaj Hrvatskih željeznica?
O čemu u tom trenutku razmišljate? Jeste li u stanju kanalizirati svoj bijes i kako?
Ako na sva ova pitanja imate odgovor, svejedno biste se mogli iznenaditi jer - najbolje tek dolazi.

     Toga sam dana bijes odlučio pretočiti u "konstruktivnu kritiku" i o pogrešnome redu vožnje obavijestiti službu putničkih informacija. Dok prilazim šalteru, pokušavam namjestiti ljubazan smiješak. S druge strane stakla kiselo me gleda srednjovječna jedra plavuša frizure raščupane kao da je upravo pobjegla iz ringa za borbe pijetlova. Razgovaramo preko nekakvoga krčećeg mini-razglasa. Razbarušena plavuša žicu mikrofona ovila je oko vrata, a mikrofončić vragolasto pustila da sklizne u grotlo dekoltea. Kako ispred sebe ima čak dva monitora (ne znam imaju li ikakvu stvarnu funkciju ili su samo za paradu), pitam je može li na internetu provjeriti objavljeni vozni red. Pogleda me preko naočala u nevjerici vrteći glavom: "Kakav internet, gospodine?! OVO je moj internet!!" zakriješti euforično pa stade teatralno tuckati rukom po nekakvoj bijeloj kupusari ispred sebe. "Red vožnje!" zagrmi trijumfalno, a oči joj se zakrijesiše od ponosa i slave. Kažem joj da shvaćam kako se pouzda u svoj tiskani internet (Nisam odolio ne biti sarkastičan.), ali da bi od HŽ-a bilo korektno da je taj ispravni vozni red objavio na svome webu. "Ništa ja ne znam", zakrči preko razglasa tipični (i u osnovi točan) odgovor svekolike hrvatske birokracije. "To nije moja nadležnost." A čija je? Uvjerava me da ona "nema ništa" s redom vožnje na internetu i da se raspitam u putničkome uredu. Osoba koja informira o redu vožnje vlakova misli da je se ne tiče što je HŽ na internetu objavio pogrešan red vožnje vlakova?! O, sancta simplicitas!

     Kroz visoka masivna vrata ulazim u ured u koji me uputila. Ovdje je vrijeme doslovno stalo: ništa se nije promijenilo još od 1895. kada je car Franjo Josip posjetio Zagreb. Iz te godine potječe trošni namještaj, iz te godine potječu i nekakve prašnjave knjižurine koje nitko ne čita, a bit će da otada za svojim pultom ukipljeno sjede i tri željeznička službenika okamenjena u svojoj dosadi. Moj ulazak prene ih iz snatrenja. Žmirkajući gledaju me zbunjeno kao da sam nekakav čudnovati kljunaš koji je zabunom uletio u njihov ured? Iz pokrajnje prostorije istetura i četvrti spavač kako bi svjedočio ovom nesvakidašnjem događaju. Priđem zaposleniku iznad čije glave velikim teškim crnim slovima piše REKLAMACIJE. Odjeven u tamnoplavu pomalo pohabanu HŽ-ovu uniformu s kravatom šeretski razvezanom i opuštenom (da ga ne guši!), gleda me pogledom službenika već umornoga od same činjenice da mora progovoriti. Dok mu ukratko prepričavam istu priču, za oko mi zapne preda mnom otvorena crna, debelo ukoričena bilježnica za reklamacije: osupne me spoznaja da u vrijeme računala, iPoda, iPada i svakakvih iKerefeka HŽ još uvijek njeguje stare debele, tradicionalno crne, bilježnice u kojima netko stoljetnom strpljivošću i austrougarskom pedantnošću ravnalom i rukom iscrtava mrežu redaka i stupaca! U kojem stoljeću živimo? 
U tome tijesnom uredu koji vonja po starom namještaju, požutjelom papiru i činovničkoj ravnodušnosti mrzovoljni me službenik upućuje da, ako hoću, u tu crnu filigransku bilježnicu upišem svoju primjedbu. On, naime, također ne može ništa učiniti jer to – pogađate - nije ni u njegovoj nadležnosti! Sav taj napor objašnjavanja obavlja zavaljen u svome stolcu doslovno prekriženih ruku. Pitam: A u čijoj je onda nadležnosti primiti reklamaciju ako nije ni u nadležnosti šaltera putničkih reklamacija?! E, postoji i treća služba! No, ona se nalazi na sasvim drugoj adresi. Pa ipak, ne moram onamo pješke, mogu im – zamislite čuda! - poslati mail ako se znam služiti internetom, dometnu oprezno jedan krezubi. Nažalost, znam i to mi je upravo i stvorilo problem.

     Zatvaram za sobom masivna vrata, ostavljam četvoricu veličanstvenih kojima sam pokvario slatki drijemež, ostavljam netaknut i muzejski primjerak bilježnice za reklamacije i rezignirano, po tko zna koji put rezignirano, razmišljam: upravo ovih mjeseci kada na HŽ-u dižu graju, kukaju, plaču, jecaju i nariču kako će nepravedno biti otpušten "nepostojeći" višak radnika, u tom istom HŽ-u nije se našla ni jedna jedina savjesna i marljiva duša koja bi s tri poteza kompjutorskoga miša maknula stari i pogrešni i objavila novi red vožnje – za ljubav putnika, za ljubav ugleda vlastite firme, za ljubav dokazivanja istine da oni rade svoj posao, da su vrijedni, predani poslu i da ih kao takve trebamo.
No, kada se to već nije dogodilo, za očekivati bi bilo već od Mme Raščupane (o bećaru iz Ureda voštanih figura da i ne govorimo) da je smjesta nazvala nadležne i upozorila na propust. Međutim, svakome od njih bilo je kudikamo lakše ne mrdnuti prstom i problem što prije otkloniti od sebe prebacivanjem na drugi ured – jer su tako naviknuli, jer mogu, jer smiju, jer su ravnodušni, jer su nezainteresirani, jer su naprosto užasno lijeni.
     Najlakši dio posla oko ulaska u Europsku uniju Hrvatska je odradila – usklađivanje zakona s europskim normativnim acquijem. Najteži dio posla tek predstoji – usklađivanje s mentalnom stečevinom razvijenoga svijeta. To nije pravni akt, to ne ide potezom pera, taj mukotrpni proces trajat će nažalost desetljećima.


P.S. Na webu HŽ-a u međuvremenu je objavljen novi red vožnje. Stari i pogrešni ondje je stajao duže od 60 dana!

ponedjeljak, 4. veljače 2013.

U zemlji neograničenih mogućnosti


Ova priča ne bi bila osobito zanimljiva kada ne bi odražavala stanje duha, načine odlučivanja i praksu koji u ovoj zemlji vrijede na gotovo svim razinama,  osobito onima nižima i manje vidljivima.

   A priča glasi: u jednoj školi, još i danas crvenoj od stida, prije nekoliko godina među profesorima se birao član jednoga važnog školskog tijela. Predložena su dva kandidata. Jednoga od njih dobro poznam: to je mlad i uspješan profesor, vrlo obrazovan, elokventan, uljuđen i komunikativan, svojedobno i istaknut sportaš, a danas ne samo vrstan nastavnik nego i vješt organizator, motivator, a povrh svega častan i pošten čovjek.To je profesor kojega zbog njegova poštenja i predanosti poslu podjednako cijene i učenici i kolege. Za dužnost u važnome školskom tijelu teško bih zamislio prikladnijega kandidata od toga mladog čovjeka kojemu svatko od nas starijih odaje priznanje na sposobnostima i vrlinama. Drugoga tada predloženog kandidata odlikovalo je da je živ i zdrav, da ima dvije ruke i dvije noge i da se zna potpisati. Pa ipak - pogađate li? - upravo je taj drugi izabran na časnu dužnost u važnome školskom tijelu. "U čemu je kvaka?" pitat ćete se. Kako je moguće da nijedna od vrlina onoga prvog profesora nije bila dovoljno snažna, uvjerljiva, odlučujuća da ga kvalificira za izbor? 

   Svatko tko poznaje naličje demokracije, zna da ne samo pripadnici političkih stranaka zbog stranačke stege nerijetko glasaju suprotno svome mišljenju, etičkome uvjerenju, suprotno vlastitoj savjesti. Gore od toga, u životu svakoga društva, zajednice pa i ustanove postoji jedna mnogo veća, jača i utjecajnija stranka - Stranka slabih karaktera. Mnogi njezini tihi birači spremni su pogaziti vlastita uvjerenja te iz konformizma, osobnoga interesa, poniznosti, straha ili obične gluposti (stultitia domestica) učiniti nešto zbog čega će se jutro poslije s nelagodom pogledati u zrcalo.
Zbog tih i takvih Hrvatska je - poput Amerike - zemlja neograničenih mogućnosti, ali nažalost sa suprotnim predznakom. Dok je u doista demokratski uređenim državama potrebno zrno pameti, pregršt sposobnosti i mnogo marljiva rada da bi se u životu nešto postiglo, u Hrvatskoj je za napredovanje najčešće važno pripadati nekom političkom, rodbinskom ili interesnom plemenu ili klanu. U ovoj zemlji to je još uvijek glavni, često  i jedini kriterij po kojem se dolazi na mnoge važne ili naizgled važne dužnosti. 

   U toj istoj školi, odonda neprolazno crvenoj od stida, ponovno je došlo vrijeme izbora u isto školsko tijelo. Sjednica na kojoj je trebalo predložiti kandidate sazvana je - protupropisno, dakako - bez najave dnevnoga reda. Vladala je neugodna apatična šutnja. Mladoga profesora s početka ove priče više nitko nije čak ni spomenuo. U općoj rezignaciji nitko nije imao volje davati ikakve ozbiljne prijedloge.  Svakomu je bilo jasno da je ionako sve namješteno, unaprijed dogovoreno, režirano. Zato je dobar dio nastavnika - u nedostatku stvarne demokratske procedure pretvoren u pukoga promatrača - s podsmijehom promatrao izbornu farsu, otužnu predstavu amaterskoga marionetskog kazališta.
I dok se većina silom prilika zabavljala, marionete su nastupale u svojim ulogama. Isprva su malo oklijevale, tobože smišljajući koga bi "spontano" predložile. Neke su, valjda zaboravivši tekst, zbunjeno šutjele, druge su se vrpoljile, uzajamno pogledavale i napeto iščekivale početak drugoga čina. A onda, nevidljiva je ruka cimnula nît, jedna se marioneta trgnula, poskočila i ozareno zakriještala: „Ma što će nam novi prijedlozi? Neka u odboru ostanu isti koji jesu!“ Genijalno! Kako se toga nitko nije dosjetio?! Sve su se marionete uglas složile i od ushićenja gotovo zapljeskale ručicama, od oduševljenja zaklimale glavicama. Ali, kako nevolja nikada ne spava, jedna naivna gledateljica svojim je nesmotrenim ispadom gotovo upropastila predstavu. Premda nije članica marionetskoga ansambla, ta ljubiteljica umjetnosti - valjda pod prevelikim utjecajem suvremenoga kazališta u kojemu publika aktivno sudjeluje u predstavi - na pozornicu je banula sa skandaloznim prijedlogom da kandidat bude jedna mlada profesorica koju scenarij uopće nije predviđao! Predložena profesorica, doduše, slovi kao neobično sposobna, organizirana, inteligentna, vrijedna i napose karakterna. Reklo bi se, ženski pandan onome mlađahnom profesoru s početka ove priče. No, usprkos tim vrlinama -  ili upravo zbog njih - u kazalištu krpenih lutaka na trenutak je zavladala konsternacija. Redateljica predstave koja - poput Hitchcocka - u svojim predstavama redovito i sama glumi, bijesno je sijevnula očima i kao Erinija zagrmjela: "Prihvaćaš li svoju kandidaturu?! Reci sada! Prihvaćaš li?!!" Mlada profesorica, pronicljiva kakva jest, brzo je shvatila poantu predstave pa se mirnim glasom na časti zahvalila i prijedlog ljubazno otklonila. Lutkarska lakrdija ubrzo je završila, a da više nitko nije ometao njezin idealni tijek. 

   Tako je ponovno, ali sada već u samome začetku, zatrta i najmanja mogućnost da u važno školsko tijelo uđe mlada, pametna, poštena i sposobna osoba. Nad boljitkom škole, nad interesom učenika, nastavnika i svih zaposlenika, nad skrbi za opće dobro opet i ponovno prevladali su prizemni interesi političko-interesnih plemena. 

   Hrvatska je zemlja u kojoj je, nažalost, sve moguće pa i to da iz utrke ispadaju sposobni, marljivi i moralni, a do cilja stižu njihovi groteskni antipodi.
Na svoj osebujan, paradoksalan i autodestruktivan način Hrvatska je zemlja neizvjesnih perspektiva za nadarene i neograničenih mogućnosti za ograničene.