ponedjeljak, 4. veljače 2013.

U zemlji neograničenih mogućnosti


Ova priča ne bi bila osobito zanimljiva kada ne bi odražavala stanje duha, načine odlučivanja i praksu koji u ovoj zemlji vrijede na gotovo svim razinama,  osobito onima nižima i manje vidljivima.

   A priča glasi: u jednoj školi, još i danas crvenoj od stida, prije nekoliko godina među profesorima se birao član jednoga važnog školskog tijela. Predložena su dva kandidata. Jednoga od njih dobro poznam: to je mlad i uspješan profesor, vrlo obrazovan, elokventan, uljuđen i komunikativan, svojedobno i istaknut sportaš, a danas ne samo vrstan nastavnik nego i vješt organizator, motivator, a povrh svega častan i pošten čovjek.To je profesor kojega zbog njegova poštenja i predanosti poslu podjednako cijene i učenici i kolege. Za dužnost u važnome školskom tijelu teško bih zamislio prikladnijega kandidata od toga mladog čovjeka kojemu svatko od nas starijih odaje priznanje na sposobnostima i vrlinama. Drugoga tada predloženog kandidata odlikovalo je da je živ i zdrav, da ima dvije ruke i dvije noge i da se zna potpisati. Pa ipak - pogađate li? - upravo je taj drugi izabran na časnu dužnost u važnome školskom tijelu. "U čemu je kvaka?" pitat ćete se. Kako je moguće da nijedna od vrlina onoga prvog profesora nije bila dovoljno snažna, uvjerljiva, odlučujuća da ga kvalificira za izbor? 

   Svatko tko poznaje naličje demokracije, zna da ne samo pripadnici političkih stranaka zbog stranačke stege nerijetko glasaju suprotno svome mišljenju, etičkome uvjerenju, suprotno vlastitoj savjesti. Gore od toga, u životu svakoga društva, zajednice pa i ustanove postoji jedna mnogo veća, jača i utjecajnija stranka - Stranka slabih karaktera. Mnogi njezini tihi birači spremni su pogaziti vlastita uvjerenja te iz konformizma, osobnoga interesa, poniznosti, straha ili obične gluposti (stultitia domestica) učiniti nešto zbog čega će se jutro poslije s nelagodom pogledati u zrcalo.
Zbog tih i takvih Hrvatska je - poput Amerike - zemlja neograničenih mogućnosti, ali nažalost sa suprotnim predznakom. Dok je u doista demokratski uređenim državama potrebno zrno pameti, pregršt sposobnosti i mnogo marljiva rada da bi se u životu nešto postiglo, u Hrvatskoj je za napredovanje najčešće važno pripadati nekom političkom, rodbinskom ili interesnom plemenu ili klanu. U ovoj zemlji to je još uvijek glavni, često  i jedini kriterij po kojem se dolazi na mnoge važne ili naizgled važne dužnosti. 

   U toj istoj školi, odonda neprolazno crvenoj od stida, ponovno je došlo vrijeme izbora u isto školsko tijelo. Sjednica na kojoj je trebalo predložiti kandidate sazvana je - protupropisno, dakako - bez najave dnevnoga reda. Vladala je neugodna apatična šutnja. Mladoga profesora s početka ove priče više nitko nije čak ni spomenuo. U općoj rezignaciji nitko nije imao volje davati ikakve ozbiljne prijedloge.  Svakomu je bilo jasno da je ionako sve namješteno, unaprijed dogovoreno, režirano. Zato je dobar dio nastavnika - u nedostatku stvarne demokratske procedure pretvoren u pukoga promatrača - s podsmijehom promatrao izbornu farsu, otužnu predstavu amaterskoga marionetskog kazališta.
I dok se većina silom prilika zabavljala, marionete su nastupale u svojim ulogama. Isprva su malo oklijevale, tobože smišljajući koga bi "spontano" predložile. Neke su, valjda zaboravivši tekst, zbunjeno šutjele, druge su se vrpoljile, uzajamno pogledavale i napeto iščekivale početak drugoga čina. A onda, nevidljiva je ruka cimnula nît, jedna se marioneta trgnula, poskočila i ozareno zakriještala: „Ma što će nam novi prijedlozi? Neka u odboru ostanu isti koji jesu!“ Genijalno! Kako se toga nitko nije dosjetio?! Sve su se marionete uglas složile i od ushićenja gotovo zapljeskale ručicama, od oduševljenja zaklimale glavicama. Ali, kako nevolja nikada ne spava, jedna naivna gledateljica svojim je nesmotrenim ispadom gotovo upropastila predstavu. Premda nije članica marionetskoga ansambla, ta ljubiteljica umjetnosti - valjda pod prevelikim utjecajem suvremenoga kazališta u kojemu publika aktivno sudjeluje u predstavi - na pozornicu je banula sa skandaloznim prijedlogom da kandidat bude jedna mlada profesorica koju scenarij uopće nije predviđao! Predložena profesorica, doduše, slovi kao neobično sposobna, organizirana, inteligentna, vrijedna i napose karakterna. Reklo bi se, ženski pandan onome mlađahnom profesoru s početka ove priče. No, usprkos tim vrlinama -  ili upravo zbog njih - u kazalištu krpenih lutaka na trenutak je zavladala konsternacija. Redateljica predstave koja - poput Hitchcocka - u svojim predstavama redovito i sama glumi, bijesno je sijevnula očima i kao Erinija zagrmjela: "Prihvaćaš li svoju kandidaturu?! Reci sada! Prihvaćaš li?!!" Mlada profesorica, pronicljiva kakva jest, brzo je shvatila poantu predstave pa se mirnim glasom na časti zahvalila i prijedlog ljubazno otklonila. Lutkarska lakrdija ubrzo je završila, a da više nitko nije ometao njezin idealni tijek. 

   Tako je ponovno, ali sada već u samome začetku, zatrta i najmanja mogućnost da u važno školsko tijelo uđe mlada, pametna, poštena i sposobna osoba. Nad boljitkom škole, nad interesom učenika, nastavnika i svih zaposlenika, nad skrbi za opće dobro opet i ponovno prevladali su prizemni interesi političko-interesnih plemena. 

   Hrvatska je zemlja u kojoj je, nažalost, sve moguće pa i to da iz utrke ispadaju sposobni, marljivi i moralni, a do cilja stižu njihovi groteskni antipodi.
Na svoj osebujan, paradoksalan i autodestruktivan način Hrvatska je zemlja neizvjesnih perspektiva za nadarene i neograničenih mogućnosti za ograničene.