četvrtak, 18. listopada 2012.

Ekološka mitologija

Radna je subota. Učenici su pozvani su na "ekološko-humanitarnu akciju" čišćenja podsljemenskih staza. Zašto "ekološka", jasno je, a što je u njoj "humanitarno", ostaje da se vidi. 
  Onima koji neće sudjelovati u akciji čišćenja ponuđena je alternativa: nastava "u trajanju od 7 sati". Zvuči gotovo kao prijetnja. Nakon cijeloga radnog tjedna priuštiti učenicima u subotu punih sedam sati nastave? Zašto i ovaj dio "akcije" nema humani(tarni) karakter?
  Učenici su se, jasno, odlučili za akciju čišćenja. Samo po sebi to bi bilo vrlo pohvalno kada bi bilo motivirano isključivo ekološko-volonterskim razlozima. No, učenici su stavljeni pred izbor koji to zapravo nije. Činjenica da su između skupljanja smeća i užitka u blagodatima moderne nastave prednost dali onome prvome, zapravo je i tužna i poražavajuća za školstvo i školu, da o simboličnoj razini i ne govorimo. 
  Sigurno je: učenike treba obrazovati, poticati i usmjeravati prema volonterskome radu. Treba ih također mnogo više senzibilizirati za probleme zaštite okoliša, razvijati svijest o njegovu očuvanju i poticati angažman. No, je li akcija skupljanja otpadaka po sljemenskim šumarcima pravi način buđenja ljubavi prema volonterstvu i ekologiji? Hoće li susret s jednim od ružnijih ekoloških poslova biti podoban u njima stvoriti interes i želju da se nastave time baviti? Ne bi li učenici bili mnogo zadovoljniji pa i ponosniji rezultatima svoga rada da su uredili ionako prilično zapušten okoliš škole, da su uljepšali sparušane školske cvjetnjake, na školskoj terasi očistili prljave i neupotrebljive žardinjere pretvorene u goleme pepeljare pa u njima, primjerice, posadili cvijeće? Osjećaj i zadovoljstvo da su učinili nešto dobro, lijepo i korisno za sebe i druge sigurno bi bio mnogo veći od osjećaja "sreće" što su na nekom sljemenskom puteljku raskužili pokoji grm. 
  Razvijanje svijesti o zaštiti okoliša, senzibilizacija i motivacija polagan su proces. Ljubav prema okolišu i ekologiji razvija se, njome se ne trži.
Činjenica sa su se učenici odlučili ne ići u školu, u danim je okolnostima logična, očekivana i razumljiva. Ali je isto tako razumljiva i logična činjenica da su neki, ma koliko rijetki, prednost dali nastavi. Čuditi se ili čak zamjerati srednjoškolcu što se umjesto ekološke akcije odlučio za školu, pokazatelj je nerazumijevanja i netolerancije. Ti učenici nisu ništa manje ekološki osviješteni. Oni bi samo toga dana o PVC-u radije učili nego ga skupljali.