Proslavili smo Dan škole. Slavlja, zapravo, nije bilo, ali
tako se to zove. Škola je jedna od najstarijih u gradu i državi, diči se tradicijom
dužom od 150 godina. Ima se i čime ponositi. Ne samo da su je nekoć
pohađale plejade danas znamenitih i zaslužnih Hrvata, nju i danas pohađaju đaci koji
imaju štošta vrijednoga i zanimljivoga reći, otpjevati, otplesati, odsvirati, prikazati.
Nastava je otkazana. U duhu, stilu i tradiciji ove škole program bi mogao biti
bogat. Što ćemo ove godine vidjeti? (Na
pamet mi pada Heinrich Böll: „Nešto će se dogoditi.“)
Dan škole počinje
na bazenu plivačkim natjecanjima razreda. Za početak, malo sporta. Nije ni to
loše. Učenicima je zabavno: plivanje, prskanje, navijanje, trubljenje. Tek
povremeno malo dosade jer je sve već toliko puta viđeno.
Povratak u
školu na središnju proslavu. Odražavaju se polusatne razredne zajednice. Naputak
je: u tih pola sata učenicima „nešto reći“ o Danu sjećanja na Vukovar i „nešto reći“
o povijesti škole. Sve što bi čovjek pokušao reći u tih pola sata, moglo bi biti
samo površno, banalno i nedostojno kako Vukovara tako i škole. I vukovarska
tragedija i povijest škole zaslužile su ozbiljniji, dostojniji i temeljitiji
pristup. Kao simbol vukovarske tragedije u školi je postavljena kičasta instalacija načinjena od školske klupe prekrivene crnom draperijom, svijeće i tobože
ovlaš razbacanih latica bijele ruže.
Točno u
četiri počinje „svečani“ dio proslave. Učenici, njih 600 na broju, izlaze
iz učionica i, po nalogu, ostaju na gornjim katovima nalakćeni na ogradu.
Prizemlje škole zjapi prazno. (Na pamet mi padaju Ionescove „Stolice“.) S gornjih
katova učenici i profesori, načičkani kao ptice na žici, zure dolje u prazninu. U praznome holu zbor pjeva
hrvatsku himnu. Po njoj, jedino po njoj, može se zaključiti da se proslava ne
događa na Marsu nego u Hrvatskoj. Jedna od najstarijih i najznamenitijih hrvatskih i zagrebačkih gimnazija svoj dan obilježava bez državne zastave i bez zastave grada Zagreba, dviju institucija koje su školu osnovale i kojima škola pripada. Amerikanci su i na Mjesecu znali ponosno istaknuti svoju zastavu.(Na pamet mi
pada Finkielkraut „Kako se to može biti Hrvat?“)
Dok zbor
pjeva Lijepu našu, neki učenici mrtvi-hladni
šeću. Njih još može opravdati mladost i neiskustvo. Ali, što reći kada za vrijeme
himne pred svim đacima šeću pojedine profesorice? Ne vjerujem da svjesno, namjerno
i demonstrativno pokazuju prezir prema državi i njezinoj himni. No, zar je moguće da ih ni sve
obrazovanje i životno iskustvo duže od pola stoljeća nije naučilo da se himna
poštuje, da se za vrijeme himne ne šeće i da je profesorovo
ponašanje primjer učenicima? Tko nam to i kako odgaja učenike?
U praznome holu škole prazan govor odzvanja u prazno.
Središnji događaj: brzopotezna dodjela medalja za plivačka natjecanja.
Potom, otvorenje izložbe fotografija u obliku zamaha rukom prema njima.
Kraj. Razlaz. Sve je gotovo za doslovno petnaest minuta.
To je, dakle, program. Plivanje i podjela medalja. To je sve što
za svoj najvažniji dan ima prikazati jedna stara renomirana gimnazija? Znam da nisam jedini koji u tom trenutku u ime tradicije i ugleda ove škole osjeća nelagodu zbog ovakvoga vakuuma ideja,
oseke kreativnosti i razornoga tsunamija banalnosti. Škola kao da je danas još malo crvenija nego inače. Doduše, mora se priznati,
za svoj dan dobila je prigodnu dekoraciju: s drugoga kata, obješene o uzicu, veselo se vijore papirnate zvjezdice
izrezane iz tuljaca toaletnoga papira.
(Na pamet mi pada Krležin „Na rubu
pameti“.)
