srijeda, 17. prosinca 2014.

Titanic

Pristupim, i budem uveden u ured inspektora. Nakon što sam izrecitirao generalije, prešli smo na povijest i fenomenologiju mog odnosa s prvom damom škole.
- Pa dobro, profesore, što se to danas zbilo, jeste li ili niste napali ravnateljicu? Optuženi ste za prijetnje, uvrede, verbalnu agresiju (zapravo, verbalni delikt, op. a.)! Recite, pobogu, kako je do toga došlo?!

Uistinu, kako je došlo do toga? Kako uopće dolazi do takvih zastrašujućih pogrešaka sistema, prirode, kozmosa, sasvim svejedno, kakvima kolektiv gotovo svakodnevno svjedoči? Pitanje je to nad kojim bi se oznojio i konzilij vrhunskih eksperata. Naime, gotovo je nemoguće u nekoliko rečenica opisati sve ono što se događa u našoj školi, jer takve pojave uglavnom ćete naći u odgovarajućim ustanovama poluzatvorenog ili zatvorenog tipa!
Naša svakodnevica školski je kult ličnosti kakvog se ne bi postidjeli ni Moša Pijade, Kardelj i Ranković zajedno! U očima većine podanika, ravnateljica je samu sebe prometnula u gotovo metafizičku kategoriju; njen duh lebdi školom i u onim dragocjenim rijetkim trenucima kad je tijelo odsutno! Na sva mjesta s kojih se nju može kontrolirati (sindikalni povjerenik, školski odbor) instalirani su lakaji lišeni svojeg ja, bez ponosa i dostojanstva, ukras jednom sumanutom režimu (Na što tek sliči ono čemu su takvi ukras, pitate se? Vjerujte, ne želite saznati!). (...) Bezakonjem na svakodnevnoj bazi čitatelje ne želim uopće zamarati, a ako se nekad nešto u školi i odradilo sukladno zakonu, bila je to samo iznimka koja potvrđuje pravilo. U tom svijetu polusvijeta stekao sam dvoje pravih prijatelja i kudikamo više pravih neprijatelja budući da godinama odbijam kleknuti i pokloniti se zlatnom teletu.

Budući da ravnateljica oštroumljem koje ostavlja bez daha nepogrešivo detektira one koji misle drugačije, locirala me kao glavnu neuralgičnu točku na školi, baš kao Šeks Gotovinu i zbog toga jedan malo žučniji razgovor odlučila shvatiti kao fizičku prijetnju. I, iskreno, nije joj za zamjeriti. 
Prije svega, ako razmišljate kao bukva, a posao obavljate kao balvan, onda ni ne možete nego bukvalno shvatiti rečenicu “mogli biste izletjeti iz svog ureda prije nego što ste računali” i u njoj prepoznati fizičku prijetnju. (...) Jer, život mi uzmite, glavu mi otkinite, djedovinu mi otmite, samo mi fotelju ne dirajte, tu svetinju, taj razlog moga postojanja, jer to je kao da ste mi dušu istrgnuli! (...)

Pitat će netko kakav je epilog opisane situacije?

Inspektor je zaključio kako nema apsolutno nikakve osnove da se protiv mene pokreće ikakav postupak, te se lijepo rastadosmo. Izbori za Vijeće roditelja ipak nisu poništeni. Osovina školski odbor – ravnateljica i dalje divlja, degradirajući i struku i školu, hodajući skupa maleni ispod zvijezda. (...) Nakon nekoliko dana naprezanja malih sivih stanica, ravnateljica se i sama dosjetila prokušanog načina i u potaji mi spakirala pisanu opomenu u dosje. Dakako, u dogovoru s predsjednicom školskog odbora. Za odbor, naime, nije problem u onome tko uporno krši zakone i propise, već u onome tko na to bezakonje upozorava! U svojim karikaturalno jalovim pokušajima da me ušutkaju, školski organi djeluju vrlo koordinirano. Jedini organ koji se u tim rabotama evidentno ne koristi jest – mozak! Naposljetku – ravnatelj je slika i prilika šk. odbora. U našem slučaju, čega se pametan srami… ostatak znate i sami.

I dok škola poput Titanica tone u ocean ljudske bijede, orkestar i dalje svira!

Do nekih boljih vremena…
_____________________

P. S. Ovaj intrigantan i lucidan tekst objavio je jedan hrvatski profesor na portalu Nastavnici organizirano pišući o događajima u svojoj školi.
Koga zanima integralna verzija teksta, može ga naći na portalu  www.nastavnici.org . (D. Joler)