Vlak bez voznog reda

Kako se osjećate kada vam majka treba otputovati vlakom, vi kao informatički pismen i osviješten građanin na internetu provjerite red vožnje i samo nekoliko sati poslije na licu mjesta utvrdite da vlaka u to vrijeme jednostavno nema?

Kako se osjećate kada s osobom u poznim godinama izbezumljeno jurcate po peronu da biste ulovili vlak koji samo što nije otišao ispred nosa?

Kako se osjećate kada vam još zadihanima od žurbe i uzrujavanja postaje jasno da vam je ovaj stres i frustraciju priredio najobičniji šlamperaj Hrvatskih željeznica?

O čemu u tom trenutku razmišljate? Jeste li u stanju kanalizirati svoj bijes i kako?

Ako na sva ova pitanja imate odgovor, svejedno biste se mogli iznenaditi jer - najbolje tek dolazi.

     Toga sam dana bijes odlučio pretočiti u "konstruktivnu kritiku" i o pogrešnome redu vožnje obavijestiti službu putničkih informacija. Dok prilazim šalteru, pokušavam namjestiti ljubazan smiješak. S druge strane stakla kiselo me gleda srednjovječna jedra plavuša frizure raščupane kao da je upravo pobjegla iz ringa za borbe pijetlova. Razgovaramo preko nekakvoga krčećeg mini-razglasa. Razbarušena plavuša žicu mikrofona ovila je oko vrata, a mikrofončić vragolasto pustila da sklizne u grotlo dekoltea. Kako ispred sebe ima čak dva monitora (ne znam imaju li ikakvu stvarnu funkciju ili su samo za paradu), pitam je može li na internetu provjeriti objavljeni vozni red. Pogleda me preko naočala u nevjerici vrteći glavom: "Kakav internet, gospodine?! OVO je moj internet!!" zakriješti euforično pa stade teatralno tuckati rukom po nekakvoj bijeloj kupusari ispred sebe. "Red vožnje!" zagrmi trijumfalno, a oči joj se zakrijesiše od ponosa i slave. Kažem joj da shvaćam kako se pouzda u svoj tiskani internet (Nisam odolio ne biti sarkastičan.), ali da bi od HŽ-a bilo korektno da je taj ispravni vozni red objavio na svome webu. "Ništa ja ne znam", zakrči preko razglasa tipični (i u osnovi točan) odgovor svekolike hrvatske birokracije. "To nije moja nadležnost." A čija je? Uvjerava me da ona "nema ništa" s redom vožnje na internetu i da se raspitam u putničkome uredu. Osoba koja informira o redu vožnje vlakova misli da je se ne tiče što je HŽ na internetu objavio pogrešan red vožnje vlakova?! O, sancta simplicitas!

     Kroz visoka masivna vrata ulazim u ured u koji me uputila. Ovdje je vrijeme doslovno stalo: ništa se nije promijenilo još od 1895. kada je car Franjo Josip posjetio Zagreb. Iz te godine potječe trošni namještaj, iz te godine potječu i nekakve prašnjave knjižurine koje nitko ne čita, a bit će da otada za svojim pultom ukipljeno sjede i tri željeznička službenika okamenjena u svojoj dosadi. Moj ulazak prene ih iz snatrenja. Žmirkajući gledaju me zbunjeno kao da sam nekakav čudnovati kljunaš koji je zabunom uletio u njihov ured? Iz pokrajnje prostorije istetura i četvrti spavač kako bi svjedočio ovom nesvakidašnjem događaju. Priđem zaposleniku iznad čije glave velikim teškim crnim slovima piše REKLAMACIJE. Odjeven u tamnoplavu pomalo pohabanu HŽ-ovu uniformu s kravatom šeretski razvezanom i opuštenom (da ga ne guši!), gleda me pogledom službenika već umornoga od same činjenice da mora progovoriti. Dok mu ukratko prepričavam istu priču, za oko mi zapne preda mnom otvorena crna, debelo ukoričena bilježnica za reklamacije: osupne me spoznaja da u vrijeme računala, iPoda, iPada i svakakvih iKerefeka HŽ još uvijek njeguje stare debele, tradicionalno crne, bilježnice u kojima netko stoljetnom strpljivošću i austrougarskom pedantnošću ravnalom i rukom iscrtava mrežu redaka i stupaca! U kojem stoljeću živimo? 
U tome tijesnom uredu koji vonja po starom namještaju, požutjelom papiru i činovničkoj ravnodušnosti mrzovoljni me službenik upućuje da, ako hoću, u tu crnu filigransku bilježnicu upišem svoju primjedbu. On, naime, također ne može ništa učiniti jer to – pogađate - nije ni u njegovoj nadležnosti! Sav taj napor objašnjavanja obavlja zavaljen u svome stolcu doslovno prekriženih ruku. Pitam: A u čijoj je onda nadležnosti primiti reklamaciju ako nije ni u nadležnosti šaltera putničkih reklamacija?! E, postoji i treća služba! No, ona se nalazi na sasvim drugoj adresi. Pa ipak, ne moram onamo pješke, mogu im – zamislite čuda! - poslati mail ako se znam služiti internetom, dometnu oprezno jedan krezubi. Nažalost, znam i to mi je upravo i stvorilo problem.

     Zatvaram za sobom masivna vrata, ostavljam četvoricu veličanstvenih kojima sam pokvario slatki drijemež, ostavljam netaknut i muzejski primjerak bilježnice za reklamacije i rezignirano, po tko zna koji put rezignirano, razmišljam: upravo ovih mjeseci kada na HŽ-u dižu graju, kukaju, plaču, jecaju i nariču kako će nepravedno biti otpušten "nepostojeći" višak radnika, u tom istom HŽ-u nije se našla ni jedna jedina savjesna i marljiva duša koja bi s tri poteza kompjutorskoga miša maknula stari i pogrešni i objavila novi red vožnje – za ljubav putnika, za ljubav ugleda vlastite firme, za ljubav dokazivanja istine da oni rade svoj posao, da su vrijedni, predani poslu i da ih kao takve trebamo.

No, kada se to već nije dogodilo, za očekivati bi bilo već od Mme Raščupane (o bećaru iz Ureda voštanih figura da i ne govorimo) da je smjesta nazvala nadležne i upozorila na propust. Međutim, svakome od njih bilo je kudikamo lakše ne mrdnuti prstom i problem što prije otkloniti od sebe prebacivanjem na drugi ured – jer su tako naviknuli, jer mogu, jer smiju, jer su ravnodušni, jer su nezainteresirani, jer su naprosto užasno lijeni.

     Najlakši dio posla oko ulaska u Europsku uniju Hrvatska je odradila – usklađivanje zakona s europskim normativnim acquijem. Najteži dio posla tek predstoji – usklađivanje s mentalnom stečevinom razvijenoga svijeta. To nije pravni akt, to ne ide potezom pera, taj mukotrpni proces trajat će nažalost desetljećima.


P.S. Na webu HŽ-a u međuvremenu je objavljen novi red vožnje. Stari i pogrešni ondje je stajao duže od 60 dana!