nedjelja, 30. prosinca 2012.

Upoznao sam jednu bolju Hrvatsku

Nedavno sam, više slučajno nego planirano, sudjelovao u online proslavi trećega rođendana internetskoga portala mojamatura.net. Taj portal mahom vode profesori zagrebačke IX. gimnazije u suradnji s kolegama iz drugih hrvatskih gradova i škola. Stranice su posvećene pripremi za maturu, a profesori angažirani na tom projektu volonteri su i entuzijasti svojega posla. Saznali su da moja supruga i ja, svatko za svoj predmet, vodimo slične internetske portale namijenjene srednjoškolcima. Stoga su nas pozvali da se pridružimo njihovoj online proslavi i razmijenimo iskustva. Bio je to kratak i srdačan susret ljudi koji se svi ne poznaju, ali se odmah prepoznaju po istome "profesionalnom kodu" -  po želji da u okviru svoje struke i svoga predmeta učine za učenike nešto dobro i korisno ne tražeći i ne očekujući ni naknadu ni priznanje.
     Obradovalo me što sam te večeri upoznao jednu bolju Hrvatsku, Hrvatsku ljudi koji su u ovoj općoj poplavi pohlepe, grabeži i trke za novcem još uvijek voljni uložiti svoje znanje, iskustvo i slobodno vrijeme te učiniti nešto za korist drugih ne tražeći za to nagradu, ne očekujući zaradu. Dovoljna im je satisfakcija što će te stranice njihovim (i svim drugim) učenicima pomoći u boljem učenju, pripremi i polaganju ispita. To su profesori kojima je prosvjeta poziv, a ne samo posao.
     No, znam nažalost i jednu drugu Hrvatsku o kojoj također ne treba šutjeti. Znam Hrvatsku gramzljivih nastavnika kojima rad u školi uglavnom služi kao izvor dodatne često nelegitimne, a katkada i nelegalne zarade
Znam profesore koji piskaraju i objavljuju kojekakve repetitorije i skripte pa, ne znajući kako da đake privole ili prisile da to kupe, svoja predavanja i provjere znanja kroje tako da učenici vrlo brzo shvate kako su im udžbenici "beskorisni" i da će bolje proći (osobito na testovima) ako ipak kupe profesorovu skriptu.
Znam profesore koji na svojoj nastavi bez ustručavanja pozivaju učenike da se za maturu pripremaju u privatnim školama u kojima oni sami predaju. Ti i takvi profesori ne vide ništa etički sporno u činjenici da zarađuju na vlastitim učenicima koje su u redovitoj nastavi trebali osposobiti za maturu
Znam profesore koji u svojim školama bez imalo stida raspačavaju letke privatnih tečajeva na kojima rade, a znam i takve koji ih dijele u razredu.
Znam profesore koji u svojim školama potajice održavaju treninge koje polaznicima naplaćuju, ali školi ne plaćaju uporabu dvorane.
Znam profesore koji svoju nastavu koriste kako bi vlastite učenice i učenike vrbovali za pohađanje privatnih tečajeva plesa, aerobike, čega li već...
Znam profesore koji ne prestaju organizirati školske izlete ne zbog silne skrbi za dobrobit učenika, nego zbog žudnje za deviznim ili kunskim dnevnicama. Znam i takve koji smišljaju sve dalja, duža i skuplja putovanja jer su im tako i dnevnice sve izdašnije.
Znam jednu pohlepnu, besramnu i nezajažljivu Hrvatsku koja ne poznaje skrupule, koja ne preza ni od čega i ni pred kim.
To je ona Hrvatska koju ne volim i prema kojoj ne osjećam drugo doli prezir. To je Hrvatska polustručnih nastavnika koji nemaju dovoljno znanja ni profesionalnoga ugleda da bi u imalo ozbiljnijoj tržišnoj konkurenciji mogli izvan škole honorarno raditi i zaraditi; stoga su im, makijavelistički, škola i učenici jedina prigoda, način i izvor dodatne zarade. Oni, dakako, ne pripadaju onoj Hrvatskoj s početka ove priče.
     No, bojim se da je ta bolja Hrvatska, barem zasad, u žalosnoj manjini. Gledajući sav taj grabež, živeći u takvu okruženju i ozračju, čovjeka katkada obuzme osjećaj nemoći i beznađa i strah da će se utopiti u tom moru pohlepe, u oceanu besramnosti. A onda na pučini ugledaš pokojega rijetkoga plivača koji teško ali ustrajno još uvijek drži glavu iznad vode i pliva protiv moćne struje. Tada znaš da nisi sam, da ima ljudi koji dijele iste ma koliko naizgled naivne ideale. To ti vraća nadu u onu bolju Hrvatsku u kojoj želiš živjeti, s kojom se želiš poistovjetiti. No, do te obale tek treba doplivati.
Apparent rari nantes in gurgite vasto.



utorak, 27. studenoga 2012.

Dan kada je škola bila još crvenija

   Proslavili smo Dan škole. Slavlja, zapravo, nije bilo, ali tako se to zove. Škola je jedna od najstarijih u gradu i državi, diči se tradicijom dužom od 150 godina. Ima se i čime ponositi. Ne samo da su je nekoć pohađale plejade danas znamenitih i zaslužnih Hrvata, nju i danas pohađaju đaci koji imaju štošta vrijednoga i zanimljivoga reći, otpjevati, otplesati, odsvirati, prikazati. Nastava je otkazana. U duhu, stilu i tradiciji ove škole program bi mogao biti bogat. Što ćemo ove godine vidjeti?  (Na pamet mi pada Heinrich Böll: „Nešto će se dogoditi.“)
     Dan škole počinje na bazenu plivačkim natjecanjima razreda. Za početak, malo sporta. Nije ni to loše. Učenicima je zabavno: plivanje, prskanje, navijanje, trubljenje. Tek povremeno malo dosade jer je sve već toliko puta viđeno.
     Povratak u školu na središnju proslavu. Odražavaju se polusatne razredne zajednice. Naputak je: u tih pola sata učenicima „nešto reći“ o Danu sjećanja na Vukovar i „nešto reći“ o povijesti škole. Sve što bi čovjek pokušao reći u tih pola sata, moglo bi biti samo površno, banalno i nedostojno kako Vukovara tako i škole. I vukovarska tragedija i povijest škole zaslužile su ozbiljniji, dostojniji i temeljitiji pristup. Kao simbol vukovarske tragedije u školi je postavljena kičasta instalacija načinjena od školske klupe prekrivene crnom draperijom, svijeće i tobože ovlaš razbacanih latica bijele ruže.
     Točno u četiri počinje „svečani“ dio proslave. Učenici, njih 600 na broju, izlaze iz učionica i, po nalogu, ostaju na gornjim katovima nalakćeni na ogradu. Prizemlje škole zjapi prazno. (Na pamet mi padaju Ionescove „Stolice“.) S gornjih katova učenici i profesori, načičkani kao ptice na žici, zure dolje u prazninu. U praznome holu zbor pjeva hrvatsku himnu. Po njoj, jedino po njoj, može se zaključiti da se proslava ne događa na Marsu nego u Hrvatskoj. Jedna od najstarijih i najznamenitijih hrvatskih i zagrebačkih gimnazija svoj dan obilježava bez državne zastave i bez zastave grada Zagreba, dviju institucija koje su školu osnovale i kojima škola pripada. Amerikanci su na Mjesecu znali ponosno istaknuti svoju zastavu.(Na pamet mi pada Finkielkraut „Kako se to može biti Hrvat?“)

     Dok zbor pjeva Lijepu našu, neki učenici mrtvi-hladni šeću. Njih još može opravdati mladost i neiskustvo. Ali, što reći kada za vrijeme himne pred svim đacima šeću pojedine profesorice? Ne vjerujem da svjesno, namjerno i demonstrativno pokazuju prezir prema državi i njezinoj himni. No, zar je moguće da ih ni sve obrazovanje i životno iskustvo duže od pola stoljeća nije naučilo da se himna poštuje, da se za vrijeme himne ne šeće i da je profesorovo ponašanje primjer učenicima? Tko nam to i kako odgaja učenike?
     U praznome holu škole prazan govor odzvanja u prazno. 
Središnji događaj: brzopotezna dodjela medalja za plivačka natjecanja. Potom, otvorenje izložbe fotografija u obliku zamaha rukom prema njima.
Kraj. Razlaz. Sve je gotovo za doslovno petnaest minuta.
     To je, dakle, program. Plivanje i podjela medalja. To je sve što za svoj najvažniji dan ima prikazati jedna stara renomirana gimnazija?  Znam da nisam jedini koji u tom trenutku u ime tradicije i ugleda ove škole osjeća nelagodu zbog ovakvoga vakuuma ideja, oseke kreativnosti i razornoga tsunamija banalnosti. Škola kao da je danas još malo crvenija nego inače. Doduše, mora se priznati, za svoj dan dobila je prigodnu dekoraciju: s drugoga kata, obješene o uzicu, veselo se vijore papirnate zvjezdice izrezane iz tuljaca toaletnoga papira.
(Na pamet mi pada Krležin „Na rubu pameti“.)

četvrtak, 18. listopada 2012.

Ekološka mitologija

Radna je subota. Učenici su pozvani su na "ekološko-humanitarnu akciju" čišćenja podsljemenskih staza. Zašto "ekološka", jasno je, a što je u njoj "humanitarno", ostaje da se vidi. 
  Onima koji neće sudjelovati u akciji čišćenja ponuđena je alternativa: nastava "u trajanju od 7 sati". Zvuči gotovo kao prijetnja. Nakon cijeloga radnog tjedna priuštiti učenicima u subotu punih sedam sati nastave? Zašto i ovaj dio "akcije" nema humani(tarni) karakter?
  Učenici su se, jasno, odlučili za akciju čišćenja. Samo po sebi to bi bilo vrlo pohvalno kada bi bilo motivirano isključivo ekološko-volonterskim razlozima. No, učenici su stavljeni pred izbor koji to zapravo nije. Činjenica da su između skupljanja smeća i užitka u blagodatima moderne nastave prednost dali onome prvome, zapravo je i tužna i poražavajuća za školstvo i školu, da o simboličnoj razini i ne govorimo. 
  Sigurno je: učenike treba obrazovati, poticati i usmjeravati prema volonterskome radu. Treba ih također mnogo više senzibilizirati za probleme zaštite okoliša, razvijati svijest o njegovu očuvanju i poticati angažman. No, je li akcija skupljanja otpadaka po sljemenskim šumarcima pravi način buđenja ljubavi prema volonterstvu i ekologiji? Hoće li susret s jednim od ružnijih ekoloških poslova biti podoban u njima stvoriti interes i želju da se nastave time baviti? Ne bi li učenici bili mnogo zadovoljniji pa i ponosniji rezultatima svoga rada da su uredili ionako prilično zapušten okoliš škole, da su uljepšali sparušane školske cvjetnjake, na školskoj terasi očistili prljave i neupotrebljive žardinjere pretvorene u goleme pepeljare pa u njima, primjerice, posadili cvijeće? Osjećaj i zadovoljstvo da su učinili nešto dobro, lijepo i korisno za sebe i druge sigurno bi bio mnogo veći od osjećaja "sreće" što su na nekom sljemenskom puteljku raskužili pokoji grm. 
  Razvijanje svijesti o zaštiti okoliša, senzibilizacija i motivacija polagan su proces. Ljubav prema okolišu i ekologiji razvija se, njome se ne trži.
Činjenica sa su se učenici odlučili ne ići u školu, u danim je okolnostima logična, očekivana i razumljiva. Ali je isto tako razumljiva i logična činjenica da su neki, ma koliko rijetki, prednost dali nastavi. Čuditi se ili čak zamjerati srednjoškolcu što se umjesto ekološke akcije odlučio za školu, pokazatelj je nerazumijevanja i netolerancije. Ti učenici nisu ništa manje ekološki osviješteni. Oni bi samo toga dana o PVC-u radije učili nego ga skupljali. 

utorak, 2. listopada 2012.

Dobro došli natrag u devedesete

Pitaju me neki dan učenici da im objasnim kako najlakše koristiti on-line rječnike njemačkog jezika na koje sam ih uputio. Ne znaju kako naći podatke o rodu imenice i množini. To je dobro pitanje. On-line rječnici često su mnogo praktičniji od tiskanih. To im svakako želim pokazati.
Sva sreća, u razredu postoji stolno računalo. Upalim računalo, ali ne radi monitor, nema slike. Prčkanje ne pomaže, monitor i dalje čvrsto spava.
Ništa zato. Odem po laptop. On je uvijek zlatna rezerva. Sada palim laptop i projektor, oni rade, ali - ne radi internet. Škola ima vlastiti Wi-Fi, ali on iz nekog razloga nije u funkciji.
Lagana nervoza i nelagoda: dva kompjutora, dva pokušaja, dva neuspjeha.
Situacija je paradoksalna: toliko instalirane opreme, toliko uloženoga novca, a ne mogu učenicima prikazati najobičniju web stranicu. U nečemu što bi trebala biti moderna hrvatska škola 21. stoljeća?
Kako da im objasnim to što ih zanima? Pomalo zbunjeno stojim pred klasičnom zelenom pločom držeći u ruci komad krede, ne znajući kako dalje, ali shvaćajući apsurdnu tragikomiku situacije: tako sam počeo raditi u nastavi prije više od dvadeset godina. Kreda i ploča. To je jedino pouzdano što imam i danas. 
Na ploči crtam browser i sliku koja će im se prikazati kada upišu adresu www.duden.de. Kredom podcrtavam oponašajući linkove. Sada se đaci već smijulje. I sam se počinjem zafrkavati na račun situacije. Kredom "kliknem" na link pa brzo nacrtam novi prozor koji mi se "otvorio". Ovo postaje zabavno. Prvi put u životu opisujem, dočaravam, crtam internet. Izgleda da ih to uveseljava. Barem nešto.
Otvorene prozore i tabove zatvaram tako što kredom "kliknem" na križić u kutu nacrtanoga ekrana pa onda brzo spužvom obrišem "ekran". Smijemo se i đaci i ja, ali to je zapravo smijeh kroz suze. 
Tako im koliko-toliko uspijevam objasniti rad s on-line rječnicima odnosno jednim od njih. Za više nemam ni prostora ni vremena.
Situacija je donekle spašena. Pa ipak, ostaje mi osjećaj nelagode da se u zemlji koja proklamirano želi biti zemlja znanja, zemlja modernoga školstva, zemlja suvremenih metoda i načina poučavanja još uvijek počesto jedino mogu pouzdati u ploču, kredu i spužvu.
Dobro došli u devedesete.