ponedjeljak, 20. svibnja 2013.

Norijada ili kako zrelo održati lekciju

     Ne mogu zaboraviti norijadu otprije nekoliko godina. Odjevene u majice svojih maturanata i postrojene u vrstu, razrednice maturalnih razreda veselo su pozirale za fotografiju. Prva od njih, iskreno ozarena, na prsima je nosila poruku „Svršili smo u Prvoj na koju smo naišli“. Drugoj, zamišljenoj, na grudima se kočoperio meksički kaktus s nesrazmjerno velikim srednjim dijelom i dva neobično malena bočna. Treća se dobroćudno osmjehivala odašiljući s grudi poruku da „I Balkanci mogu biti intelektualci“. U tom trenutku osjećao sam nelagodu ne znajući je li mi taj prizor prije smiješan ili tužan. A bio je i jedno i drugo u isti mah. Nikada nisam saznao ni shvatio što je te brižne profesorice nagnalo da na sebe navuku majice koje su ih ne samo činile smiješnima nego i ponižavale.
     
     
Ovogodišnja norijada bila je ponešto drugačija. Prošavši kroz brižljivu školsku cenzuru, majice nisu bile sadržajno sporne, ali ni osobito kreativne. Naprosto, bile su majice.
Pa ipak, maturanti su se sjajno zabavljali. Bilo je lijepo gledati njihovu radost, ples i pjesmu i iskrenu sreću. Samo katkada, na trenutak,  preko lica bi im preletjela sjena tužne slutnje da je završio vjerojatno najbezbrižniji a možda i najsretniji dio njihove mladosti.

     
     Norijada 2013. ni na koji se način ne bi isticala i razlikovala od tolikih prethodnih da ju nije obilježio jedan vrlo uočljiv, jasan i nadasve znakovit detalj: tijekom jednosatne proslave u velikome atriju škole maturanti su ustrajno i neumorno na visokome stijegu vijorili hrvatskom zastavom. Nijedna generacija prije njih nije to učinila, valjda zato što su u školi u svečanim prigodama redovito mogli vidjeti hrvatsku zastavu i čuti hrvatsku himnu. Tko poznaje ovaj naraštaj maturanata i njihov zdrav nacionalni osjećaj, taj zna da su si priuštili ono što im je nedostajalo. Njihov čin nije bio ni slučajan ni spontan. Umjesto da su izraze nacionalne pripadnosti i ponosa učili od svoje „odgojno-obrazovne ustanove“, maturanti su svojoj školi zrelo i efektno održali lekciju.

     To je trebala biti poruka mnogima. Neki su je shvatili, a neki su se samo kiselo smješkali ili ne hajući ili ništa ne shvaćajući - baš poput onih  razrednica s početka ove priče.