Dakle, vidio
vlasnik restorana da mu ne ide: promet slab, gostiju nema, restoran zjapi prazan
pa odlučio nešto poduzeti. Ali, nije mu bilo jasno u čemu je problem. Poput
profesora Baltazara mislio je i mislio, dugo mislio i napokon se dosjetio: stvar
je u neprivlačnom imenu restorana! Promijeni li ime restorana, stvari moraju krenuti nabolje. Tko još želi ručati u restoranu takva imena? Naime, njegov restorančić do tada je nosio simpatično, domaće i nadasve
jednostavno ime „Picek“. Taj skromni wannabe
restoran imenom se i imidžem savršeno uklapao u isti takav möchtegern-kvart u kojemu kaotična novogradnja
i tobožnje urbane vile miroljubivo žive rame uz rame s prastarim, derutnim potleušicama
nekadašnjega prigradskoga zagrebačkog sela kojega je nabujali grad nespremnoga
zatekao i zarobio. No, unatoč osebujnosti i specifičnosti ove urbano-seoske
enklave vlasniku se učinilo da je u ovim fancy
vremenima, kada sve što vrijedi nosi neki zvučni engleski ili francuski naziv,
ime Picek priprosto i neprivlačno. Ključ
uspjeha leži u marketingu!, sjetio se da je negdje čuo. Tako se jednoga dana dok
je grad-selo spavalo, a pijetao još nije treći put zakukurijekao, vlasnik restorana ni ne trepnuvši odrekao prisnoga domaćeg imena, a još iste večeri iznad vrata restorana kočila se nova predimenzionirana svijetleća reklama oglašavajući zblenutome susjedstvu da
se njihov stari Picek od sada otmjeno zove -
Cherbourg. Ovo je dovoljno french i chic, nadao se vlasnik, da privuče
i malo bolju klijentelu. Tjednima je, danju i noću, vapijući svijetlila ogromna
reklama restorana Cherbourg zazivajući
sladokusce u lokal milozvučna francuskog imena. No, on je svejedno zijevao neutješno prazan.
Dovraga
i bestraga, što sada ne valja?!, iživcirao se profesor Baltazar pa ponovno stao misliti i misliti. I opet se
dosjetio: problem je unutrašnjost restorana - trošna, staromodna i sumračna. Treba
ga obnoviti! Utukao tako gazda mrkle pare u preuređenje restorana, na nekoliko ga
tjedana zatvorio da bi restoran potom osvanuo u novom ruhu. I gle čuda! Prije
preuređenja Picek je izgledao kao prava pravcata seoska birtija s početka 20. stoljeća. Sada poslije preuređenja Cherbourg izgleda kao svaka birtija iz doba socijalizma.
Najvjerniji,
zapravo jedini gosti lokala i dalje su ostali gazda i njegovi pajdaši koji svakoga
dana za barskim stolom ispred restorana šeretski promatraju prolaznice, ispijaju
mlaku pivu i bistre novu strategiju...
Jednoga
dana, dok je otirao pivsku pjenu s usana, vlasniku je napokon sinulo: goste treba
privući nečim što nitko drugi nema! Treba im ponuditi nešto posebno,
ekskluzivno, jedinstveno! Nešto zbog čega će pljuštati narudžbe i gosti jesti makar
i ne bili gladni! Nešto što mogu dobiti
samo u ovom restoranu i nigdje drugdje! Ali što je to nešto, mučilo ga je. A onda
se, već na rubu umnih i fizičkih snaga, u trenutku nadahnuća genijalno dosjetio.
Idejom je bio toliko ushićen da je već idućega dana na pročelju Cherbourga zablistala nova kočoperna reklama ponosno objavljujući gradu i svijetu da ovaj restoran ima – internet!
Idućih dana i tjedana gazda se čudom čudio što ni menadžeri, ni brokeri
ni brojni yuppyji iz nepostojećih
okolnih kompanija nisu jatimice nahrupili da bi u pauzi za ručak na svojim
laptopima, BlackBerryjima i iPadima grozničavo provjeravali stanje Dow Johnsa na
njujorškoj burzi. Čak ni trgovci iz obližnje, postojeće, prodavaonice rezervnih
traktorskih dijelova nisu mailom javljali Šimi iz
Vinjana Donjih pošto da prodaje traktorske cincilatore. Jednostavno, baš
nitko se nije oduševio činjenicom da u restoranu postoji čudo neviđeno zvano
internet.
Toga
dana gazda je zamišljeno ispijao svoju treću mlaku pivicu utapajući tugu u hmelju. A onda
ga, kao grom iz vedra neba, ošine spasonosna misao. Sto mu gromova, kako se
toga prije nije sjetio?! Ta ovo je ipak restoran i najvažnija je ponuda jela!
Ha-ha, veselo je trljao ruke. Ponudit ćemo gostima nešto što upravo žele jesti,
nešto skrojeno po njihovu ukusu, željama, potrebama. A prilika se pružala da ne
može biti bolja – bio je Veliki petak. Ljudi će u strci prije blagdanskoga
vikenda rado svratiti u restoran i nešto prezalogajiti. Bila je to prilika
kakva se ne propušta, pravi test za njegov restoran. Ako ništa do sada nije
privuklo goste, privući će ih meni kojemu ne mogu odoljeti!
Na Veliki
petak prolazio sam pokraj Cherbourga,
restorana s kojim već mjesecima suosjećam i kojega u sebi gotovo navijački bodrim. Toga dana, u svome tko zna kojem očajničkom pokušaju da primami goste i napokon uspije, ovaj već
napaćeni restoran ponosno je istaknuo ponudu na Veliki
petak: 1) purica s mlincima, 2) buncek s mladim krumpirom, 3) sarma s nečim.
...
Kako
nakon svega s njime još suosjećati, za njega i dalje navijati, nad njegovom
sudbinom strepiti?
Od oličenja žilave borbe za opstanak šerburski Picek kao da je postao oličenje bedastoće, tužna paradigma mnogih
malih obrta koji manje zbog ekonomske krize a više zbog svoje neuživljenosti, nemaštovitosti
i katkada groteskne nesposobnosti jednostavno nisu u stanju opstati. Tužno ali istinito.
