Prije nekoliko mjeseci Školski odbor I.
gimnazije u Zagrebu, valjda u nekom svom neobuzdanom osjećaju svemoći, donio je
nevjerojatan propis kojim profesorima škole uz prijetnju otkazom! određuje da na
internetu - bilo gdje na internetu: na svim forumima, blogovima, web stranicama -
„ne smiju objavljivati nikakve druge sadržaje“ osim edukativnih?!
O, sancta simplicitas!, pomislio sam s užasom. Je li ovo istina? Zar se vraćamo u doba staljinizma, u vrijeme kada je Veliki vođa ljudima određivao što smiju misliti, govoriti, raditi? Zar netko danas zaista misli da može ljude spriječiti da se slobodno izražavaju? Vjerovao sam da je u ropotarnici povijesti zauvijek ostao duh onoga legendarnog jugoslavensko-komunističkoga glupana koji je, u paničnome pokušaju da spriječi objavu istine, nemoćno zavapio „Zaustavite Reuters!“ Pokušava li netko danas ponovno zaustaviti Reuters, jednako smiješno-nemoćno, jednako apsurdno?
Teško je povjerovati da u 21. stoljeću u demokratskoj državi netko, komu je
dano da odgovorno upravlja školom, može smisliti nešto ovako nebulozno? Zar doista dan-danas postoje ljudi koji u varljivome zanosu moći ozbiljno vjeruju kako nekakvim
internim papirićem mogu ukinuti temeljna ustavna prava? I to samo zato što im se ne sviđa tuđe mišljenje. Svako bistrije dijete danas zna da je takvo što nemoguće, svaki pismeni
srednjoškolac razumije da je to protuzakonito.
Ali ne! Neukrotiva strast, neutaživa žudnja
da se pošto-poto ušutkaju kritičari, da se satre svako drugačije
mišljenje, svaka hereza, svaka sumnja u kimilsungovsku
nepogrešivost Dragoga vođe, dovodi do ishitrenih poteza, nepromišljenih i apsurdnih odluka. Pa je Prosvjetna inspekcija naredila školi da mora promijeniti sve protuzakonite propise.
Određujući da zaposlenici moraju „štititi ugled i dostojanstvo škole“, naši vrhovnici kao da su zaboravili da se ta obveza odnosi i na njih. Ugled škole ne štiti se donošenjem ovakvih prepotentnih a nesuvislih, diletantskih i sramotno nezakonitih regula.
Određujući da zaposlenici moraju „štititi ugled i dostojanstvo škole“, naši vrhovnici kao da su zaboravili da se ta obveza odnosi i na njih. Ugled škole ne štiti se donošenjem ovakvih prepotentnih a nesuvislih, diletantskih i sramotno nezakonitih regula.
Da su izbrojali do tri, razmislili hladne
glave, u poniznoj skromnosti upitali stručnjake, usto još pročitali i koji
zakon pa onda odgovorno, više-manje stručno i savjesno donijeli propise, ovakav
udarac ugledu škole sigurno ne bi zadali.
Niti bi od Prosvjetne inspekcije ovako
bolno dobili po prstima.
Ni jedna uprava ove škole nikada nije nažvrljala
ovoliko površnih propisa i nijedna ih naredbom Inspekcije nije morala
ovoliko mijenjati. Neslavan rekord.
Zabrinjava činjenica da su ljudi, koji
trebaju brinuti o pravima zaposlenika i štititi ih, ta prava ozbiljno narušili. Ljudi koji trebaju promicati slobodu
mišljenja i govora, tu su slobodu ograničili. Oni koji bi trebali čuvati ugled škole, ugled
su joj okrnjili. Oni koji su ovlašteni odlučivati
o tuđim pravima, pokazali su se opasno neupućenima. Ništa od toga ne služi im na čast.
Posljedice? Nikakve. Hrvatska još uvijek
nema političku kulturu u kojoj bi odgovorni za ovakve propuste i ovakav nemar
snosili ikakve posljedice.
Naposljetku, ima li od ove blamaže ikakve koristi?
Nadamo se da ima: donositelji odluka možda će napokon shvatiti koji je opseg njihovih ovlasti i koje su granice njihove stvarne moći. A profesori I. gimnazije ponovno će moći slobodno izražavati svoje mišljenje, sviđalo se ono komu ili ne.
Epilog
Školski su čelnici poželjeli da
profesori objavljuju samo nastavne sadržaje. Pa, evo, smjeran i poslušan kakav
jesam, objavljujem ovaj zapis kao nastavni sadržaj, kao skroman doprinos budućem
predmetu Građanski odgoj. Neka ovo bude svojevrstan uvod u temu Može li građanin u demokratskoj zemlji dobiti zaštitu pravne države od nelegalne
samovolje, ignorancije i nasilja nad temeljnim slobodama čovjeka.
Ovakve zgode povremeno mi vrate vjeru u pravnu
državu. Eto, zašto volim demokraciju!