"J'accuse!"

Otvoreno pismo ravnateljici I. gimnazije u Zagrebu
Dunji Marušić Brezetić

Poštovana,

ponovno ste u I. gimnaziji, po tko zna koji put, anakrono, besmisleno i štetno, zabranili svako kopiranje i printanje. Time ste mi onemogućili ne samo izvođenje planirane nastave nego i provedbu Vremenikom planiranih testova. Već danima u I. gimnaziji ne mogu kopirati ni jedan jedini list pa zbog Vaše nedokučive odluke dobar dio nastave koju sam planirao jednostavno ne mogu izvesti. Kakav apsurd! Umjesto da mi kao ravnatelj pomažete u izvođenju nastave, Vi me u tome ometate.

Pri tome se pozivate na štednju navodeći da su profesori I. gimnazije u tri tjedna potrošili 10.000 fotokopija. Zvuči strašno, ali samo onome tko o tome ne zna ili ne želi znati. Naime, 10.000 listova papira u maloprodaji stoji skromnih 500 kn. (Jedan paket od 500 listova: 20-25 kn.) Je li Vam to doista preskupo za gimnaziju od 550 učenika, jednu od najboljih hrvatskih gimnazija, koja je bila i koja bi trebala ostati poznata po modernoj nastavi, suvremenim metodama, učeničkoj i profesorskoj kreativnosti i inovativnosti? Ne mogu vjerovati da ne želite uložiti zapravo smiješnih 500 pa ako treba i 1000 kuna u ono što je zaštitni znak I. gimnazije: njezinu kvalitetu. Siguran sam da nijedan profesor nijednu kopiju nije upotrijebio ni za što drugo osim za nastavu, dakle za dobrobit učenika.

Da Vam je štednja doista na srcu, tada ne biste nedavno uložili tko zna koliko novaca u nepotrebnu, neshvatljivu i grotesknu izgradnju kuhinje usred zbornice I. gimnazije?! Niste štedjeli novaca da nabavite kompletne kuhinjske elemente, šank?!, mikrovalne pećnice, sudoper, frižider sa zamrzivačem - kao da smo kakav ugostiteljski objekt a ne škola! Žalosno je da se u zbornici I. gimnazije sada mogu peći kobasice i kuhati variva, ali se ne mogu pripremati nastavni materijali. Suvremena nastava mnogih predmeta, napose stranih jezika, nezamisliva je bez dodatnih materijala. Svojom zaista štetnom odlukom Vi takvu nastavu onemogućujete, profesore obeshrabrujete, a učenike zakidate. Učenici I. gimnazije zaslužili su Vašu bolju skrb i više razumijevanja za svoje obrazovne potrebe. Mnogi bi ravnatelji bili sretni da imaju ambiciozne profesore koji učenicima žele ponuditi nešto više od udžbenika. Vi ste od razumnoga i zapravo skromnoga troška umjetno stvorili problem, kako profesorima tako i učenicima. U I. gimnaziji radim od 1991. godine. Čak ni tih zaista teških i siromašnih ratnih i poslijeratnih godina niti jedan ravnatelj I. gimnazije nikada nije došao na ideju zabraniti fotokopiranje. Štedjeli su na druge načine, racionalizirali poslovanje, ali su uvijek brinuli da profesorima ništa ne nedostaje. U tome su i uspijevali. I. gimnazija godinama se sustavno opremala informatičkom opremom da bi zajamčila visoke standarde. Vi ste, nažalost, u profesorskim kabinetima ugasili sve printere i 50 profesora I. gimnazije sveli na jedan jedini pisač – a sada ni on ne radi! Već duže vrijeme u školi je i internet prečesto izvan funkcije pa nam se nastava otužno svodi na ploču i kredu. Potezi koje ste činili i koje činite vraćaju nas u osamdesete. Paradoksalno, to činite upravo u vrijeme kada Ministarstvo ambiciozno propagira novi Kurikulum, modernizaciju školstva, uporabu raznovrsnih nastavnih sredstava i pomagala, kreativnost. Ovakvim postupcima nanosite nenadoknadivu štetu kvaliteti nastave, u prvom redu učenicima I. gimnazije koji su upravo ovu školu birali da bi dobili najbolje. Profesore demotivirate. I učenici i roditelji gorko se smiju činjenici da se u zbornici I. gimnazije trenutačno može skuhati kompletan ručak, a ostatak duboko zamrznuti, ali se do daljnjega ništa za nastavu ne može kopirati! Nekidan, na pitanje profesora kako da provede planirani test, kada ga ne može umnožiti, nepodnošljivom lakoćom nezainteresiranosti odgovorili ste: „Ne znam.“ Taj je odgovor koliko netaktičan prema kolegi toliko i neodgovoran prema učenicima i njihovim roditeljima, ali i prema Ministarstvu koje Vas zapošljava i plaća da biste i o tome brinuli. Tko bi trebao znati odgovor na to pitanje ako ne Vi?!

Da apsurd bude veći, I. gimnazija ima stalne i izrazito dobre izvore prihoda od različitih oblika najma (od kantine, papirnice, fitnessa, sportske dvorane i dr.).

Možda bih i razumio Vašu navodnu želju za štednjom da sam je do sada doista i primijetio. Ali, nakon što godinama široke ruke tiskate svakojake plakate i letke i nakon što ste tko zna koliko novaca potrošili na žalosnu, fizičku i metaforičku, demontažu polovice zbornice, na izbacivanje profesorskih stolova i stolica radi izgradnje doista deplasirane i nakaradne kuhinje, izgubio sam i najmanju primisao da Vam je do racionalnoga poslovanja doista stalo.

Učenici naše škole imaju pravo na bolje i modernije obrazovanje, na Vašu zainteresiranost za njihove potrebe za visokim pedagoškim standardima. Profesori I. gimnazije imaju pravo na rad prema suvremenim metodama kojima teži naše školstvo te na Vašu zainteresiranost.

 Stoga od Vas očekujem:

- da prestanete zabranjivati umnažanje nastavnih materijala i omogućite izvođenje nastave kakvu zamišljamo i planiramo,

 - da u I. gimnaziji napokon osposobite internet i omogućite njegovu redovitu, kvalitetnu i nesmetanu uporabu,

- da u kabinete vratite prisilno ugašene printere i profesorima olakšate rad koji ste im beskrajno zakomplicirali,

- da osposobite pametnu ploču koju je Ministarstvo darovalo, ali više nije u funkciji,

- da u učionicama popravite projektore koji ne rade i ne mogu se koristiti,

- da štedite svrhovito - na onome što ne ugrožava kvalitetu nastave.

Vaše pravo da donosite odluke ne daje Vam pravo da zahtjeve i potrebe profesora ravnodušno ignorirate. I. gimnazija jedna je od najboljih škola u Hrvatskoj. Tehnološki kolaps u koji ste doveli I. gimnaziju ozbiljno ugrožava kvalitetu nastave i narušava ugled škole.

S poštovanjem,

Dalibor Joler, prof.

Titanic

Pristupim, i budem uveden u ured inspektora. Nakon što sam izrecitirao generalije, prešli smo na povijest i fenomenologiju mog odnosa s prvom damom škole.

- Pa dobro, profesore, što se to danas zbilo, jeste li ili niste napali ravnateljicu? Optuženi ste za prijetnje, uvrede, verbalnu agresiju (zapravo, verbalni delikt, op. a.)! Recite, pobogu, kako je do toga došlo?!

Uistinu, kako je došlo do toga? Kako uopće dolazi do takvih zastrašujućih pogrešaka sistema, prirode, kozmosa, sasvim svejedno, kakvima kolektiv gotovo svakodnevno svjedoči? Pitanje je to nad kojim bi se oznojio i konzilij vrhunskih eksperata. Naime, gotovo je nemoguće u nekoliko rečenica opisati sve ono što se događa u našoj školi, jer takve pojave uglavnom ćete naći u odgovarajućim ustanovama poluzatvorenog ili zatvorenog tipa!

Naša svakodnevica školski je kult ličnosti kakvog se ne bi postidjeli ni Moša Pijade, Kardelj i Ranković zajedno! U očima većine podanika, ravnateljica je samu sebe prometnula u gotovo metafizičku kategoriju; njen duh lebdi školom i u onim dragocjenim rijetkim trenucima kad je tijelo odsutno! Na sva mjesta s kojih se nju može kontrolirati (sindikalni povjerenik, školski odbor) instalirani su lakaji lišeni svojeg ja, bez ponosa i dostojanstva, ukras jednom sumanutom režimu (Na što tek sliči ono čemu su takvi ukras, pitate se? Vjerujte, ne želite saznati!). (...) Bezakonjem na svakodnevnoj bazi čitatelje ne želim uopće zamarati, a ako se nekad nešto u školi i odradilo sukladno zakonu, bila je to samo iznimka koja potvrđuje pravilo. U tom svijetu polusvijeta stekao sam dvoje pravih prijatelja i kudikamo više pravih neprijatelja budući da godinama odbijam kleknuti i pokloniti se zlatnom teletu.

Budući da ravnateljica oštroumljem koje ostavlja bez daha nepogrešivo detektira one koji misle drugačije, locirala me kao glavnu neuralgičnu točku na školi, baš kao Šeks Gotovinu i zbog toga jedan malo žučniji razgovor odlučila shvatiti kao fizičku prijetnju. I, iskreno, nije joj za zamjeriti. 

Prije svega, ako razmišljate kao bukva, a posao obavljate kao balvan, onda ni ne možete nego bukvalno shvatiti rečenicu “mogli biste izletjeti iz svog ureda prije nego što ste računali” i u njoj prepoznati fizičku prijetnju. (...) Jer, život mi uzmite, glavu mi otkinite, djedovinu mi otmite, samo mi fotelju ne dirajte, tu svetinju, taj razlog moga postojanja, jer to je kao da ste mi dušu istrgnuli! (...)

Pitat će netko kakav je epilog opisane situacije?

Inspektor je zaključio kako nema apsolutno nikakve osnove da se protiv mene pokreće ikakav postupak, te se lijepo rastadosmo. Izbori za Vijeće roditelja ipak nisu poništeni. Osovina školski odbor – ravnateljica i dalje divlja, degradirajući i struku i školu, hodajući skupa maleni ispod zvijezda. (...) Nakon nekoliko dana naprezanja malih sivih stanica, ravnateljica se i sama dosjetila prokušanog načina i u potaji mi spakirala pisanu opomenu u dosje. Dakako, u dogovoru s predsjednicom školskog odbora. Za odbor, naime, nije problem u onome tko uporno krši zakone i propise, već u onome tko na to bezakonje upozorava! U svojim karikaturalno jalovim pokušajima da me ušutkaju, školski organi djeluju vrlo koordinirano. Jedini organ koji se u tim rabotama evidentno ne koristi jest – mozak! Naposljetku – ravnatelj je slika i prilika šk. odbora. U našem slučaju, čega se pametan srami… ostatak znate i sami.

I dok škola poput Titanica tone u ocean ljudske bijede, orkestar i dalje svira!

Do nekih boljih vremena…

_____________________

P. S. Ovaj intrigantan i lucidan tekst objavio je jedan hrvatski profesor na portalu Nastavnici organizirano pišući o događajima u svojoj školi.

Koga zanima integralna verzija teksta, može ga naći na portalu  www.nastavnici.org . (D. Joler)

Sat povijesti

Znamo da povijest u školi ne mora biti dosadna. Osobito ako se doživi na nezaboravan način, nešto kao oživljena povijest, povijest svakodnevice. Neprocjenjivo je to iskustvo. Neke se stvari doista ne mogu kupiti novcem!

Rano jutro, pola šest...  Radnička klasa i poštena inteligencija umorna i snena hita na posao. U njihovoj omiljenoj školi dočeka ih vesela obavijest: IZBORI! Kakvi sad izbori? Jest da je malo tko za to unaprijed znao. O predstojećim izborima prethodnih dana ni riječi. Muk. Tek u hrpi nepreglednih obavijesti vješto zašuškan papir. Pa neka netko kaže da procedura nije poštovana! Déjà vu. Oni najžilaviji, koji još nisu dospjeli u apstinencijsku nirvanu, uzeše biračke listiće i sjedoše na svoja mjesta da bi odradili demokraciju. Otvoriše listić. Zbunjeni pogled u zrak. Je li ovo skrivena kamera? Nekakva šala? Gledaju, osobito oni mlađi, u nevjerici listić na kojemu stoje samo dva imena - od ukupno dva koja se biraju! No, nevjerni Tome stali gotovo nepristojno vrtjeti listić tražeći, nezahvalnici, i ostala imena. Razmažena derišta odrasla u demokraciji!! Oni bi više opcija?! E, ne može! Izvoli, možeš birati kojim ćeš redoslijedom zaokružiti oba imena: hoćeš li prvo prvoga pa drugoga ili ćeš obratno! Od viška bi se samo mogao zbuniti pa zaokružiti pogrešne!

Doista, možemo samo zamišljati koliko ti mladi ljudi moraju biti zbunjeni kada se, kao u košmarnome snu u kojemu se bude aveti prošlosti, po prvi put susretnu s ovakvom (post)komunističkom izbornom farsom kakvu su oni stariji u bivšoj državi doživjeli in vivo. Čak je na tadašnjim izborima znao biti makar i jedan kandidat više od ukupnoga broja biranih. No, ovi “izbori” uspjeli su to nadmašiti! Neizvjesnost njihova ishoda ravna je neizvjesnosti izbora za predsjednika Sjeverne Koreje. U današnjoj demokratskoj Hrvatskoj malo tko neće se sablazniti nad takvom izbornom lakrdijom, okom neće trepnuti samo netko tko je u komunizmu u tome ogrezao kao sitni politički aparatčik, beznačajna partijska potrkuša.

Mladim ljudima ovi “izbori bez izbora” mogu biti korisni jedino kao svojevrsna povijesno-didaktička lekcija ili pak živopisna radionica u sklopu Građanskoga odgoja na temu slobode i demokracije. A da bi taj duh iz boce bio što uvjerljiviji, i dekor je bio originalan: gola školska klupa, na njoj bijela biračka kutija iznutra crvena od demokracije, a za stolom, kao čuvarica Pandorine kutije, umorna spremačica - u socijalizmu arhetipski simbol autentičnoga radništva (u bivšoj državi utjelovljena u legendarnom liku Marice Hrdalo). I ponovno su oživjela sjećanja na propalu državu i truli sistem, na izborne farse i doživotne komunističke funkcionare, na ruglo od demokracije i izbornu apatiju. Još je samo na zidu nedostajala slika Maršala i netko da zagrmi:

SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU!

Zašto volim demokraciju

Prije nekoliko mjeseci Školski odbor I. gimnazije u Zagrebu, valjda u nekom svom neobuzdanom osjećaju svemoći, donio je nevjerojatan propis kojim profesorima škole uz prijetnju otkazom! određuje da na internetu - bilo gdje na internetu: na svim forumima, blogovima, web stranicama - „ne smiju objavljivati nikakve druge sadržaje“ osim edukativnih?!

O, sancta simplicitas!, pomislio sam s užasom. Je li ovo istina? Zar se vraćamo u doba staljinizma, u vrijeme kada je Veliki vođa ljudima određivao što smiju misliti, govoriti, raditi? Zar netko danas zaista misli da može ljude spriječiti da se slobodno izražavaju? Vjerovao sam da je u ropotarnici povijesti zauvijek ostao duh onoga legendarnog jugoslavensko-komunističkoga glupana koji je, u paničnome pokušaju da spriječi objavu istine, nemoćno zavapio „Zaustavite Reuters!“ Pokušava li netko danas ponovno zaustaviti Reuters, jednako smiješno-nemoćno, jednako apsurdno?

Teško je povjerovati da u 21. stoljeću u demokratskoj državi netko, komu je dano da odgovorno upravlja školom, može smisliti nešto ovako nebulozno? Zar doista dan-danas postoje ljudi koji u varljivome zanosu moći ozbiljno vjeruju kako nekakvim internim papirićem mogu ukinuti temeljna ustavna prava? I to samo zato što im se ne sviđa tuđe mišljenje. Svako bistrije dijete danas zna da je takvo što nemoguće, svaki pismeni srednjoškolac razumije da je to protuzakonito.

Ali ne! Neukrotiva strast, neutaživa žudnja da se pošto-poto ušutkaju kritičari, da se satre svako drugačije mišljenje, svaka hereza, svaka sumnja u kimilsungovsku nepogrešivost Dragoga vođe, dovodi do ishitrenih poteza, nepromišljenih i apsurdnih odluka. Pa je Prosvjetna inspekcija naredila školi da mora promijeniti sve protuzakonite propise.

Određujući da zaposlenici moraju „štititi ugled i dostojanstvo škole“, naši vrhovnici kao da su zaboravili da se ta obveza odnosi i na njih. Ugled škole ne štiti se donošenjem ovakvih prepotentnih a nesuvislih, diletantskih i sramotno nezakonitih regula.

Da su izbrojali do tri, razmislili hladne glave, u poniznoj skromnosti upitali stručnjake, usto još pročitali i koji zakon pa onda odgovorno, više-manje stručno i savjesno donijeli propise, ovakav udarac ugledu škole sigurno ne bi zadali.

Niti bi od Prosvjetne inspekcije ovako bolno dobili po prstima.

Ni jedna uprava ove škole nikada nije nažvrljala ovoliko površnih propisa i nijedna ih naredbom Inspekcije nije morala ovoliko mijenjati. Neslavan rekord.

Zabrinjava činjenica da su ljudi, koji trebaju brinuti o pravima zaposlenika i štititi ih, ta prava ozbiljno narušili. Ljudi koji trebaju promicati slobodu mišljenja i govora, tu su slobodu ograničili. Oni koji bi trebali čuvati ugled škole, ugled su joj okrnjili. Oni koji su ovlašteni odlučivati o tuđim pravima, pokazali su se opasno neupućenima. Ništa od toga ne služi im na čast.

Posljedice? Nikakve. Hrvatska još uvijek nema političku kulturu u kojoj bi odgovorni za ovakve propuste i ovakav nemar snosili ikakve posljedice.

Naposljetku, ima li od ove blamaže ikakve koristi? Nadamo se da ima: donositelji odluka možda će napokon shvatiti koji je opseg njihovih ovlasti i koje su granice njihove stvarne moći. A profesori I. gimnazije ponovno će moći slobodno izražavati svoje mišljenje, sviđalo se ono komu ili ne.

Epilog

Školski su čelnici poželjeli da profesori objavljuju samo nastavne sadržaje. Pa, evo, smjeran i poslušan kakav jesam, objavljujem ovaj zapis kao nastavni sadržaj, kao skroman doprinos budućem predmetu Građanski odgoj. Neka ovo bude svojevrstan uvod u temu Može li građanin u demokratskoj zemlji dobiti zaštitu pravne države od nelegalne samovolje, ignorancije i nasilja nad temeljnim slobodama čovjeka.

Ovakve zgode povremeno mi vrate vjeru u pravnu državu. Eto, zašto volim demokraciju!

Kako smo se nekada smijali Česima

Još jedno ljeto na Jadranu. Boravim u simpatičnome malenom turističkom mjestu na hrvatskoj obali kakvih ima na desetke. Neću mu spomenuti ime samo zato što sam u načelu mogao ljetovati malo sjevernije ili južnije - i sve bi bilo isto. Ovo turističko mjesto ni po čemu nije iznimno, a ponajmanje luksuzno - osim po cijenama u trgovinama koje bi lako mogle konkurirati kakvome francuskome mondenom ljetovalištu.

     Već prvi odlazak u trgovinu ispunio me osjećajem gorčine zbog spoznaje da tu nije riječ o turizmu, o poštenome i pristojnome načinu zarade nego o običnoj, drskoj pljački: to što naši trgovci čine nezajažljivim dizanjem cijena, zapravo je njihovo pervertirano shvaćanje liberalnoga tržišta i slobodnoga formiranja cijena.

Znamo da je na moru sve skuplje i to u određenoj mjeri i očekujemo. Bilo bi prihvatljivo da cijene budu više za 10, 15 pa i 20%. Tolikom razlikom u odnosu na kontinent trgovci bi sasvim dobro zaradili. Možda tu razliku ne bismo odmah ni primijetili. Ali, ne možete ne uočiti ako je većina artikala skuplja za 40, a u pravilu i 50%! To nije sloboda tržišta, to je besramna pljačka turista (ali i domaćih ljudi ondje). Koji su ekonomski razlozi da ista roba od kontinenta do obale (ne do otoka!) poskupi za 50 i više posto? Vrhunac pohlepe jest primjer s buteljom vina koja u Zagrebu stoji 50 kn; ondje ta ista butelja u jednome je dućanu bila 40% skuplja, a u drugome čak fantastičnih 80%: koštala je ravno 90 kuna!

     Kao (domaćega) turista obuzme vas bijes zbog činjenice da svaka šuša koja misli da se može i zna baviti turizmom tu djelatnost u praksi interpretira kao najobičniju prijevaru. Umjesto da u domaći turizam ulože "krv, znoj i suze", umjesto da pruže kvalitetu usluge kojom bi turisti bili zadovoljni, a tada i spremni platiti višu cijenu, naša se turistička ponuda (u najširem smislu riječi) vrlo često svodi na obično "pelješenje" turista. Umjesto da zaradu postignu ponudom kvalitetnih roba i usluga po pristupačnim cijenama, a ekstra profit ostvaruju povećanim prometom, naši trgovci astronomski podižu cijene i zapravo ružno ucjenjuju kupce. Jer - ne možeš ne kupiti osnovne namirnice! Logika je jednostavna, zar ne?

     Ovo me podsjetilo na sada već davne dane kada smo se kao klinci znali smijati češkim turistima koji su sa sobom na Jadran dovlačili pozamašne količine povrća (neizostavni paradajzi!), voća, pašteta i piva. Bili smo mladi, nadmeni i nesvjesni činjenice da ti češki turisti itekako znaju što rade: bili su mudriji i racionalniji od mnogih. Jer, Česi su pasionirani i iskusni putnici. Oni mnogo putuju, oni rado putuju i znaju putovati. To je vrijedan, štedljiv i razborit narod koji neće svakom jadranskom (ili bilo kojem drugom) mamlazu dopustiti da ih besramno ucjenjuje i do mile volje pljačka kvareći im užitak u odmoru. Zato su Česi (i ne samo oni) odavno našli recept za naše turističke gotovane. Kada danas o tome razmišljam, mislim da smo od njih već odavno mogli štošta naučiti. 

     Jedne od ovih ljetnih večeri u šetnji primijetih upravo pridošli automobil-karavan stranih registarskih oznaka. Vozač otvorio prtljažnik koji samo što ne eksplodira od količine njihove domaće robe svih vrsta: tu su čitave gajbe piva, kutije keksa, mnoštvo povrća, raznoraznih grickalica - sve što čovjeku zatreba u trenucima opuštanja na ugodnome godišnjem odmoru. Promatrao sam kako on i njegova obitelj sve to žustro i hitro unose u unajmljeni apartman, ali sada na to nisam gledao ni s čuđenjem ni s podsmijehom. Naprotiv, pomislio sam: to je jedini racionalan odgovor na grandioznu pohlepu nekih domaćih "bjeloglavih supova".

     Na kraju priče siguran sam u jedno: kada iduće godine s obitelji krenem na more, moja će astra biti tako krcata da mi nijedan Čeh neće biti ravan. Ne zato što bih bio škrt ili praznih džepova, nego zato što ću novac radije dati u dobrotvorne svrhe negoli ga bacati dopuštajući da me pljačkaju kojekakvi smutljivci i smetenjaci, mutikaše i diletanti.

Norijada ili kako zrelo održati lekciju

     Ne mogu zaboraviti norijadu otprije nekoliko godina. Odjevene u majice svojih maturanata i postrojene u vrstu, razrednice maturalnih razreda veselo su pozirale za fotografiju. Prva od njih, iskreno ozarena, na prsima je nosila poruku „Svršili smo u Prvoj na koju smo naišli“. Drugoj, zamišljenoj, na grudima se kočoperio meksički kaktus s nesrazmjerno velikim srednjim dijelom i dva neobično malena bočna. Treća se dobroćudno osmjehivala odašiljući s grudi poruku da „I Balkanci mogu biti intelektualci“. U tom trenutku osjećao sam nelagodu ne znajući je li mi taj prizor prije smiješan ili tužan. A bio je i jedno i drugo u isti mah. Nikada nisam saznao ni shvatio što je te brižne profesorice nagnalo da na sebe navuku majice koje su ih ne samo činile smiješnima nego i ponižavale.

     

     

Ovogodišnja norijada bila je ponešto drugačija. Prošavši kroz brižljivu školsku cenzuru, majice nisu bile sadržajno sporne, ali ni osobito kreativne. Naprosto, bile su majice.

Pa ipak, maturanti su se sjajno zabavljali. Bilo je lijepo gledati njihovu radost, ples i pjesmu i iskrenu sreću. Samo katkada, na trenutak,  preko lica bi im preletjela sjena tužne slutnje da je završio vjerojatno najbezbrižniji a možda i najsretniji dio njihove mladosti.

     

     Norijada 2013. ni na koji se način ne bi isticala i razlikovala od tolikih prethodnih da ju nije obilježio jedan vrlo uočljiv, jasan i nadasve znakovit detalj: tijekom jednosatne proslave u velikome atriju škole maturanti su ustrajno i neumorno na visokome stijegu vijorili hrvatskom zastavom. Nijedna generacija prije njih nije to učinila, valjda zato što su u školi u svečanim prigodama redovito mogli vidjeti hrvatsku zastavu i čuti hrvatsku himnu. Tko poznaje ovaj naraštaj maturanata i njihov zdrav nacionalni osjećaj, taj zna da su si priuštili ono što im je nedostajalo. Njihov čin nije bio ni slučajan ni spontan. Umjesto da su izraze nacionalne pripadnosti i ponosa učili od svoje „odgojno-obrazovne ustanove“, maturanti su svojoj školi zrelo i efektno održali lekciju.

     To je trebala biti poruka mnogima. Neki su je shvatili, a neki su se samo kiselo smješkali ili ne hajući ili ništa ne shvaćajući - baš poput onih  razrednica s početka ove priče.

Mali restoran a Veliki petak

Već duže vrijeme napeto promatram kako se jedan mali kvartovski restoran grčevito bori za opstanak. Oduvijek sam gajio simpatije prema malim obrtima koji se iz petnih žila trude preživjeti ova trnovita vremena. No, ovaj simpatični kvartovski restorančić bije svoj ljuti egzistencijalni boj na pomalo neobičan način. Sjećate li se pjesmice o Antuntunu?

     Dakle, vidio vlasnik restorana da mu ne ide: promet slab, gostiju nema, restoran zjapi prazan pa odlučio nešto poduzeti. Ali, nije mu bilo jasno u čemu je problem. Poput profesora Baltazara mislio je i mislio, dugo mislio i napokon se dosjetio: stvar je u neprivlačnom imenu restorana! Promijeni li ime restorana, stvari moraju krenuti nabolje. Tko još želi ručati u restoranu takva imena? Naime, njegov restorančić do tada je nosio simpatično, domaće i nadasve jednostavno ime „Picek“. Taj skromni wannabe restoran imenom se i imidžem savršeno uklapao u isti takav möchtegern-kvart u kojemu kaotična novogradnja i tobožnje urbane vile miroljubivo žive rame uz rame s prastarim, derutnim potleušicama nekadašnjega prigradskoga zagrebačkog sela kojega je nabujali grad nespremnoga zatekao i zarobio. No, unatoč osebujnosti i specifičnosti ove urbano-seoske enklave vlasniku se učinilo da je u ovim fancy vremenima, kada sve što vrijedi nosi neki zvučni engleski ili francuski naziv, ime Picek priprosto i neprivlačno. Ključ uspjeha leži u marketingu!, sjetio se da je negdje čuo. Tako se jednoga dana dok je grad-selo spavalo, a pijetao još nije treći put zakukurijekao, vlasnik restorana ni ne trepnuvši odrekao prisnoga domaćeg imena, a još iste večeri iznad vrata restorana kočila se nova predimenzionirana svijetleća reklama oglašavajući zblenutome susjedstvu da se njihov stari Picek od sada otmjeno zove - Cherbourg. Ovo je dovoljno french i chic, nadao se vlasnik, da privuče i malo bolju klijentelu. Tjednima je, danju i noću, vapijući svijetlila ogromna reklama restorana Cherbourg zazivajući sladokusce u lokal milozvučna francuskog imena. No, on je svejedno zijevao neutješno prazan.

     Dovraga i bestraga, što sada ne valja?!, iživcirao se profesor Baltazar pa ponovno stao misliti i misliti. I opet se dosjetio: problem je unutrašnjost restorana - trošna, staromodna i sumračna. Treba ga obnoviti! Utukao tako gazda mrkle pare u preuređenje restorana, na nekoliko ga tjedana zatvorio da bi restoran potom osvanuo u novom ruhu. I gle čuda! Prije preuređenja Picek je izgledao kao prava pravcata seoska birtija s početka 20. stoljeća. Sada poslije preuređenja Cherbourg izgleda kao svaka birtija iz doba socijalizma.

Najvjerniji, zapravo jedini gosti lokala i dalje su ostali gazda i njegovi pajdaši koji svakoga dana za barskim stolom ispred restorana šeretski promatraju prolaznice, ispijaju mlaku pivu i bistre novu strategiju...

     Jednoga dana, dok je otirao pivsku pjenu s usana, vlasniku je napokon sinulo: goste treba privući nečim što nitko drugi nema! Treba im ponuditi nešto posebno, ekskluzivno, jedinstveno! Nešto zbog čega će pljuštati narudžbe i gosti jesti makar i ne bili gladni!  Nešto što mogu dobiti samo u ovom restoranu i nigdje drugdje! Ali što je to nešto, mučilo ga je. A onda se, već na rubu umnih i fizičkih snaga, u trenutku nadahnuća genijalno dosjetio. Idejom je bio toliko ushićen da je već idućega dana na pročelju Cherbourga zablistala nova kočoperna reklama ponosno objavljujući gradu i svijetu da ovaj restoran ima – internet!

Idućih dana i tjedana gazda se čudom čudio što ni menadžeri, ni brokeri ni brojni yuppyji iz nepostojećih okolnih kompanija nisu jatimice nahrupili da bi u pauzi za ručak na svojim laptopima, BlackBerryjima i iPadima grozničavo provjeravali stanje Dow Johnsa na njujorškoj burzi. Čak ni trgovci iz obližnje, postojeće, prodavaonice rezervnih traktorskih dijelova nisu mailom javljali Šimi iz Vinjana Donjih pošto da prodaje traktorske cincilatore. Jednostavno, baš nitko se nije  oduševio činjenicom da u restoranu postoji čudo neviđeno zvano internet.

     Toga dana gazda je zamišljeno ispijao svoju treću mlaku pivicu utapajući tugu u hmelju. A onda ga, kao grom iz vedra neba, ošine spasonosna misao. Sto mu gromova, kako se toga prije nije sjetio?! Ta ovo je ipak restoran i najvažnija je ponuda jela! Ha-ha, veselo je trljao ruke. Ponudit ćemo gostima nešto što upravo žele jesti, nešto skrojeno po njihovu ukusu, željama, potrebama. A prilika se pružala da ne može biti bolja – bio je Veliki petak. Ljudi će u strci prije blagdanskoga vikenda rado svratiti u restoran i nešto prezalogajiti. Bila je to prilika kakva se ne propušta, pravi test za njegov restoran. Ako ništa do sada nije privuklo goste, privući će ih meni kojemu ne mogu odoljeti!

     Na Veliki petak prolazio sam pokraj Cherbourga, restorana s kojim već mjesecima suosjećam i kojega u sebi gotovo navijački bodrim. Toga dana, u svome tko zna kojem očajničkom pokušaju da primami goste i napokon uspije, ovaj već napaćeni restoran ponosno je istaknuo ponudu na Veliki petak: 1) purica s mlincima, 2) buncek s mladim krumpirom, 3) sarma s nečim.

...

     Kako nakon svega s njime još suosjećati, za njega i dalje navijati, nad njegovom sudbinom strepiti?

Od oličenja žilave borbe za opstanak šerburski Picek kao da je postao oličenje bedastoće, tužna paradigma mnogih malih obrta koji manje zbog ekonomske krize a više zbog svoje neuživljenosti, nemaštovitosti i katkada groteskne nesposobnosti jednostavno nisu u stanju opstati. Tužno ali istinito.

Vlak bez voznog reda

Kako se osjećate kada vam majka treba otputovati vlakom, vi kao informatički pismen i osviješten građanin na internetu provjerite red vožnje i samo nekoliko sati poslije na licu mjesta utvrdite da vlaka u to vrijeme jednostavno nema?

Kako se osjećate kada s osobom u poznim godinama izbezumljeno jurcate po peronu da biste ulovili vlak koji samo što nije otišao ispred nosa?

Kako se osjećate kada vam još zadihanima od žurbe i uzrujavanja postaje jasno da vam je ovaj stres i frustraciju priredio najobičniji šlamperaj Hrvatskih željeznica?

O čemu u tom trenutku razmišljate? Jeste li u stanju kanalizirati svoj bijes i kako?

Ako na sva ova pitanja imate odgovor, svejedno biste se mogli iznenaditi jer - najbolje tek dolazi.

     Toga sam dana bijes odlučio pretočiti u "konstruktivnu kritiku" i o pogrešnome redu vožnje obavijestiti službu putničkih informacija. Dok prilazim šalteru, pokušavam namjestiti ljubazan smiješak. S druge strane stakla kiselo me gleda srednjovječna jedra plavuša frizure raščupane kao da je upravo pobjegla iz ringa za borbe pijetlova. Razgovaramo preko nekakvoga krčećeg mini-razglasa. Razbarušena plavuša žicu mikrofona ovila je oko vrata, a mikrofončić vragolasto pustila da sklizne u grotlo dekoltea. Kako ispred sebe ima čak dva monitora (ne znam imaju li ikakvu stvarnu funkciju ili su samo za paradu), pitam je može li na internetu provjeriti objavljeni vozni red. Pogleda me preko naočala u nevjerici vrteći glavom: "Kakav internet, gospodine?! OVO je moj internet!!" zakriješti euforično pa stade teatralno tuckati rukom po nekakvoj bijeloj kupusari ispred sebe. "Red vožnje!" zagrmi trijumfalno, a oči joj se zakrijesiše od ponosa i slave. Kažem joj da shvaćam kako se pouzda u svoj tiskani internet (Nisam odolio ne biti sarkastičan.), ali da bi od HŽ-a bilo korektno da je taj ispravni vozni red objavio na svome webu. "Ništa ja ne znam", zakrči preko razglasa tipični (i u osnovi točan) odgovor svekolike hrvatske birokracije. "To nije moja nadležnost." A čija je? Uvjerava me da ona "nema ništa" s redom vožnje na internetu i da se raspitam u putničkome uredu. Osoba koja informira o redu vožnje vlakova misli da je se ne tiče što je HŽ na internetu objavio pogrešan red vožnje vlakova?! O, sancta simplicitas!

     Kroz visoka masivna vrata ulazim u ured u koji me uputila. Ovdje je vrijeme doslovno stalo: ništa se nije promijenilo još od 1895. kada je car Franjo Josip posjetio Zagreb. Iz te godine potječe trošni namještaj, iz te godine potječu i nekakve prašnjave knjižurine koje nitko ne čita, a bit će da otada za svojim pultom ukipljeno sjede i tri željeznička službenika okamenjena u svojoj dosadi. Moj ulazak prene ih iz snatrenja. Žmirkajući gledaju me zbunjeno kao da sam nekakav čudnovati kljunaš koji je zabunom uletio u njihov ured? Iz pokrajnje prostorije istetura i četvrti spavač kako bi svjedočio ovom nesvakidašnjem događaju. Priđem zaposleniku iznad čije glave velikim teškim crnim slovima piše REKLAMACIJE. Odjeven u tamnoplavu pomalo pohabanu HŽ-ovu uniformu s kravatom šeretski razvezanom i opuštenom (da ga ne guši!), gleda me pogledom službenika već umornoga od same činjenice da mora progovoriti. Dok mu ukratko prepričavam istu priču, za oko mi zapne preda mnom otvorena crna, debelo ukoričena bilježnica za reklamacije: osupne me spoznaja da u vrijeme računala, iPoda, iPada i svakakvih iKerefeka HŽ još uvijek njeguje stare debele, tradicionalno crne, bilježnice u kojima netko stoljetnom strpljivošću i austrougarskom pedantnošću ravnalom i rukom iscrtava mrežu redaka i stupaca! U kojem stoljeću živimo? 
U tome tijesnom uredu koji vonja po starom namještaju, požutjelom papiru i činovničkoj ravnodušnosti mrzovoljni me službenik upućuje da, ako hoću, u tu crnu filigransku bilježnicu upišem svoju primjedbu. On, naime, također ne može ništa učiniti jer to – pogađate - nije ni u njegovoj nadležnosti! Sav taj napor objašnjavanja obavlja zavaljen u svome stolcu doslovno prekriženih ruku. Pitam: A u čijoj je onda nadležnosti primiti reklamaciju ako nije ni u nadležnosti šaltera putničkih reklamacija?! E, postoji i treća služba! No, ona se nalazi na sasvim drugoj adresi. Pa ipak, ne moram onamo pješke, mogu im – zamislite čuda! - poslati mail ako se znam služiti internetom, dometnu oprezno jedan krezubi. Nažalost, znam i to mi je upravo i stvorilo problem.

     Zatvaram za sobom masivna vrata, ostavljam četvoricu veličanstvenih kojima sam pokvario slatki drijemež, ostavljam netaknut i muzejski primjerak bilježnice za reklamacije i rezignirano, po tko zna koji put rezignirano, razmišljam: upravo ovih mjeseci kada na HŽ-u dižu graju, kukaju, plaču, jecaju i nariču kako će nepravedno biti otpušten "nepostojeći" višak radnika, u tom istom HŽ-u nije se našla ni jedna jedina savjesna i marljiva duša koja bi s tri poteza kompjutorskoga miša maknula stari i pogrešni i objavila novi red vožnje – za ljubav putnika, za ljubav ugleda vlastite firme, za ljubav dokazivanja istine da oni rade svoj posao, da su vrijedni, predani poslu i da ih kao takve trebamo.

No, kada se to već nije dogodilo, za očekivati bi bilo već od Mme Raščupane (o bećaru iz Ureda voštanih figura da i ne govorimo) da je smjesta nazvala nadležne i upozorila na propust. Međutim, svakome od njih bilo je kudikamo lakše ne mrdnuti prstom i problem što prije otkloniti od sebe prebacivanjem na drugi ured – jer su tako naviknuli, jer mogu, jer smiju, jer su ravnodušni, jer su nezainteresirani, jer su naprosto užasno lijeni.

     Najlakši dio posla oko ulaska u Europsku uniju Hrvatska je odradila – usklađivanje zakona s europskim normativnim acquijem. Najteži dio posla tek predstoji – usklađivanje s mentalnom stečevinom razvijenoga svijeta. To nije pravni akt, to ne ide potezom pera, taj mukotrpni proces trajat će nažalost desetljećima.


P.S. Na webu HŽ-a u međuvremenu je objavljen novi red vožnje. Stari i pogrešni ondje je stajao duže od 60 dana!

U zemlji neograničenih mogućnosti

Ova priča ne bi bila osobito zanimljiva kada ne bi odražavala stanje duha, načine odlučivanja i praksu koji u ovoj zemlji vrijede na gotovo svim razinama,  osobito onima nižima i manje vidljivima.

   A priča glasi: u jednoj školi, još i danas crvenoj od stida, prije nekoliko godina među profesorima se birao član jednoga važnog školskog tijela. Predložena su dva kandidata. Jednoga od njih dobro poznam: to je mlad i uspješan profesor, vrlo obrazovan, elokventan, uljuđen i komunikativan, svojedobno i istaknut sportaš, a danas ne samo vrstan nastavnik nego i vješt organizator, motivator, a povrh svega častan i pošten čovjek.To je profesor kojega zbog njegova poštenja i predanosti poslu podjednako cijene i učenici i kolege. Za dužnost u važnome školskom tijelu teško bih zamislio prikladnijega kandidata od toga mladog čovjeka kojemu svatko od nas starijih odaje priznanje na sposobnostima i vrlinama. Drugoga tada predloženog kandidata odlikovalo je da je živ i zdrav, da ima dvije ruke i dvije noge i da se zna potpisati. Pa ipak - pogađate li? - upravo je taj drugi izabran na časnu dužnost u važnome školskom tijelu. "U čemu je kvaka?" pitat ćete se. Kako je moguće da nijedna od vrlina onoga prvog profesora nije bila dovoljno snažna, uvjerljiva, odlučujuća da ga kvalificira za izbor? 

   Svatko tko poznaje naličje demokracije, zna da ne samo pripadnici političkih stranaka zbog stranačke stege nerijetko glasaju suprotno svome mišljenju, etičkome uvjerenju, suprotno vlastitoj savjesti. Gore od toga, u životu svakoga društva, zajednice pa i ustanove postoji jedna mnogo veća, jača i utjecajnija stranka - Stranka slabih karaktera. Mnogi njezini tihi birači spremni su pogaziti vlastita uvjerenja te iz konformizma, osobnoga interesa, poniznosti, straha ili obične gluposti (stultitia domestica) učiniti nešto zbog čega će se jutro poslije s nelagodom pogledati u zrcalo.
Zbog tih i takvih Hrvatska je - poput Amerike - zemlja neograničenih mogućnosti, ali nažalost sa suprotnim predznakom. Dok je u doista demokratski uređenim državama potrebno zrno pameti, pregršt sposobnosti i mnogo marljiva rada da bi se u životu nešto postiglo, u Hrvatskoj je za napredovanje najčešće važno pripadati nekom političkom, rodbinskom ili interesnom plemenu ili klanu. U ovoj zemlji to je još uvijek glavni, često  i jedini kriterij po kojem se dolazi na mnoge važne ili naizgled važne dužnosti. 

   U toj istoj školi, odonda neprolazno crvenoj od stida, ponovno je došlo vrijeme izbora u isto školsko tijelo. Sjednica na kojoj je trebalo predložiti kandidate sazvana je - protupropisno, dakako - bez najave dnevnoga reda. Vladala je neugodna apatična šutnja. Mladoga profesora s početka ove priče više nitko nije čak ni spomenuo. U općoj rezignaciji nitko nije imao volje davati ikakve ozbiljne prijedloge.  Svakomu je bilo jasno da je ionako sve namješteno, unaprijed dogovoreno, režirano. Zato je dobar dio nastavnika - u nedostatku stvarne demokratske procedure pretvoren u pukoga promatrača - s podsmijehom promatrao izbornu farsu, otužnu predstavu amaterskoga marionetskog kazališta.

I dok se većina silom prilika zabavljala, marionete su nastupale u svojim ulogama. Isprva su malo oklijevale, tobože smišljajući koga bi "spontano" predložile. Neke su, valjda zaboravivši tekst, zbunjeno šutjele, druge su se vrpoljile, uzajamno pogledavale i napeto iščekivale početak drugoga čina. A onda, nevidljiva je ruka cimnula nît, jedna se marioneta trgnula, poskočila i ozareno zakriještala: „Ma što će nam novi prijedlozi? Neka u odboru ostanu isti koji jesu!“ Genijalno! Kako se toga nitko nije dosjetio?! Sve su se marionete uglas složile i od ushićenja gotovo zapljeskale ručicama, od oduševljenja zaklimale glavicama. Ali, kako nevolja nikada ne spava, jedna naivna gledateljica svojim je nesmotrenim ispadom gotovo upropastila predstavu. Premda nije članica marionetskoga ansambla, ta ljubiteljica umjetnosti - valjda pod prevelikim utjecajem suvremenoga kazališta u kojemu publika aktivno sudjeluje u predstavi - na pozornicu je banula sa skandaloznim prijedlogom da kandidat bude jedna mlada profesorica koju scenarij uopće nije predviđao! Predložena profesorica, doduše, slovi kao neobično sposobna, organizirana, inteligentna, vrijedna i napose karakterna. Reklo bi se, ženski pandan onome mlađahnom profesoru s početka ove priče. No, usprkos tim vrlinama -  ili upravo zbog njih - u kazalištu krpenih lutaka na trenutak je zavladala konsternacija. Redateljica predstave koja - poput Hitchcocka - u svojim predstavama redovito i sama glumi, bijesno je sijevnula očima i kao Erinija zagrmjela: "Prihvaćaš li svoju kandidaturu?! Reci sada! Prihvaćaš li?!!" Mlada profesorica, pronicljiva kakva jest, brzo je shvatila poantu predstave pa se mirnim glasom na časti zahvalila i prijedlog ljubazno otklonila. Lutkarska lakrdija ubrzo je završila, a da više nitko nije ometao njezin idealni tijek. 

   Tako je ponovno, ali sada već u samome začetku, zatrta i najmanja mogućnost da u važno školsko tijelo uđe mlada, pametna, poštena i sposobna osoba. Nad boljitkom škole, nad interesom učenika, nastavnika i svih zaposlenika, nad skrbi za opće dobro opet i ponovno prevladali su prizemni interesi političko-interesnih plemena. 

   Hrvatska je zemlja u kojoj je, nažalost, sve moguće pa i to da iz utrke ispadaju sposobni, marljivi i moralni, a do cilja stižu njihovi groteskni antipodi.

Na svoj osebujan, paradoksalan i autodestruktivan način Hrvatska je zemlja neizvjesnih perspektiva za nadarene i neograničenih mogućnosti za ograničene.

Upoznao sam jednu bolju Hrvatsku

Nedavno sam, više slučajno nego planirano, sudjelovao u online proslavi trećega rođendana internetskoga portala mojamatura.net. Taj portal mahom vode profesori zagrebačke IX. gimnazije u suradnji s kolegama iz drugih hrvatskih gradova i škola. Stranice su posvećene pripremi za maturu, a profesori angažirani na tom projektu volonteri su i entuzijasti svojega posla. Saznali su da moja supruga i ja, svatko za svoj predmet, vodimo slične internetske portale namijenjene srednjoškolcima. Stoga su nas pozvali da se pridružimo njihovoj online proslavi i razmijenimo iskustva. Bio je to kratak i srdačan susret ljudi koji se svi ne poznaju, ali se odmah prepoznaju po istome "profesionalnom kodu" -  po želji da u okviru svoje struke i svoga predmeta učine za učenike nešto dobro i korisno ne tražeći i ne očekujući ni naknadu ni priznanje.
     Obradovalo me što sam te večeri upoznao jednu bolju Hrvatsku, Hrvatsku ljudi koji su u ovoj općoj poplavi pohlepe, grabeži i trke za novcem još uvijek voljni uložiti svoje znanje, iskustvo i slobodno vrijeme te učiniti nešto za korist drugih ne tražeći za to nagradu, ne očekujući zaradu. Dovoljna im je satisfakcija što će te stranice njihovim (i svim drugim) učenicima pomoći u boljem učenju, pripremi i polaganju ispita. To su profesori kojima je prosvjeta poziv, a ne samo posao.
     No, znam nažalost i jednu drugu Hrvatsku o kojoj također ne treba šutjeti. Znam Hrvatsku gramzljivih nastavnika kojima rad u školi uglavnom služi kao izvor dodatne često nelegitimne, a katkada i nelegalne zarade. 
Znam profesore koji piskaraju i objavljuju kojekakve repetitorije i skripte pa, ne znajući kako da đake privole ili prisile da to kupe, svoja predavanja i provjere znanja kroje tako da učenici vrlo brzo shvate kako su im udžbenici "beskorisni" i da će bolje proći (osobito na testovima) ako ipak kupe profesorovu skriptu.
Znam profesore koji na svojoj nastavi bez ustručavanja pozivaju učenike da se za maturu pripremaju u privatnim školama u kojima oni sami predaju. Ti i takvi profesori ne vide ništa etički sporno u činjenici da zarađuju na vlastitim učenicima koje su u redovitoj nastavi trebali osposobiti za maturu. 
Znam profesore koji u svojim školama bez imalo stida raspačavaju letke privatnih tečajeva na kojima rade, a znam i takve koji ih dijele u razredu.
Znam profesore koji u svojim školama potajice održavaju treninge koje polaznicima naplaćuju, ali školi ne plaćaju uporabu dvorane.
Znam profesore koji svoju nastavu koriste kako bi vlastite učenice i učenike vrbovali za pohađanje privatnih tečajeva plesa, aerobike, čega li već...
Znam profesore koji ne prestaju organizirati školske izlete ne zbog silne skrbi za dobrobit učenika, nego zbog žudnje za deviznim ili kunskim dnevnicama. Znam i takve koji smišljaju sve dalja, duža i skuplja putovanja jer su im tako i dnevnice sve izdašnije.
Znam jednu pohlepnu, besramnu i nezajažljivu Hrvatsku koja ne poznaje skrupule, koja ne preza ni od čega i ni pred kim.
To je ona Hrvatska koju ne volim i prema kojoj ne osjećam drugo doli prezir. To je Hrvatska polustručnih nastavnika koji nemaju dovoljno znanja ni profesionalnoga ugleda da bi u imalo ozbiljnijoj tržišnoj konkurenciji mogli izvan škole honorarno raditi i zaraditi; stoga su im, makijavelistički, škola i učenici jedina prigoda, način i izvor dodatne zarade. Oni, dakako, ne pripadaju onoj Hrvatskoj s početka ove priče.
     No, bojim se da je ta bolja Hrvatska, barem zasad, u žalosnoj manjini. Gledajući sav taj grabež, živeći u takvu okruženju i ozračju, čovjeka katkada obuzme osjećaj nemoći i beznađa i strah da će se utopiti u tom moru pohlepe, u oceanu besramnosti. A onda na pučini ugledaš pokojega rijetkoga plivača koji teško ali ustrajno još uvijek drži glavu iznad vode i pliva protiv moćne struje. Tada znaš da nisi sam, da ima ljudi koji dijele iste ma koliko naizgled naivne ideale. To ti vraća nadu u onu bolju Hrvatsku u kojoj želiš živjeti, s kojom se želiš poistovjetiti. No, do te obale tek treba doplivati.
Apparent rari nantes in gurgite vasto.