Pristupim, i
budem uveden u ured inspektora. Nakon što sam izrecitirao generalije, prešli
smo na povijest i fenomenologiju mog odnosa s prvom damom škole.
- Pa dobro, profesore, što se
to danas zbilo, jeste li ili niste napali ravnateljicu? Optuženi ste za
prijetnje, uvrede, verbalnu agresiju (zapravo, verbalni delikt, op. a.)!
Recite, pobogu, kako je do toga došlo?!
Uistinu,
kako je došlo do toga? Kako uopće dolazi do takvih zastrašujućih pogrešaka
sistema, prirode, kozmosa, sasvim svejedno, kakvima kolektiv gotovo svakodnevno
svjedoči? Pitanje je to nad kojim bi se oznojio i konzilij vrhunskih eksperata.
Naime, gotovo je nemoguće u nekoliko rečenica opisati sve ono što se događa u
našoj školi, jer takve pojave uglavnom ćete naći u odgovarajućim ustanovama
poluzatvorenog ili zatvorenog tipa!
Naša svakodnevica školski je kult ličnosti
kakvog se ne bi postidjeli ni Moša Pijade, Kardelj i Ranković zajedno! U očima
većine podanika, ravnateljica je samu sebe prometnula u gotovo metafizičku
kategoriju; njen duh lebdi školom i u onim dragocjenim rijetkim trenucima kad
je tijelo odsutno! Na sva mjesta s kojih se nju može kontrolirati (sindikalni
povjerenik, školski odbor) instalirani su lakaji lišeni svojeg ja, bez ponosa i
dostojanstva, ukras jednom sumanutom režimu (Na što tek sliči ono čemu su takvi
ukras, pitate se? Vjerujte, ne želite saznati!). (...) Bezakonjem na
svakodnevnoj bazi čitatelje ne želim uopće zamarati, a ako se nekad nešto u
školi i odradilo sukladno zakonu, bila je to samo iznimka koja potvrđuje
pravilo. U tom svijetu polusvijeta stekao sam dvoje pravih prijatelja i
kudikamo više pravih neprijatelja budući da godinama odbijam kleknuti i
pokloniti se zlatnom teletu.
Budući
da ravnateljica oštroumljem koje ostavlja bez daha nepogrešivo detektira one
koji misle drugačije, locirala me kao glavnu neuralgičnu točku na školi, baš
kao Šeks Gotovinu i zbog toga jedan malo žučniji razgovor odlučila shvatiti kao
fizičku prijetnju. I, iskreno, nije joj za zamjeriti.
Prije svega, ako
razmišljate kao bukva, a posao obavljate kao balvan, onda ni ne možete nego
bukvalno shvatiti rečenicu “mogli biste izletjeti iz svog ureda prije nego što
ste računali” i u njoj prepoznati fizičku prijetnju. (...) Jer, život mi uzmite, glavu mi otkinite, djedovinu mi
otmite, samo mi fotelju ne dirajte, tu svetinju, taj razlog moga postojanja,
jer to je kao da ste mi dušu istrgnuli! (...)
Pitat će netko kakav je epilog
opisane situacije?
Inspektor
je zaključio kako nema apsolutno nikakve osnove da se protiv mene pokreće
ikakav postupak, te se lijepo rastadosmo. Izbori za Vijeće roditelja ipak nisu
poništeni. Osovina školski odbor – ravnateljica i dalje divlja, degradirajući i
struku i školu, hodajući skupa maleni ispod zvijezda. (...) Nakon nekoliko dana naprezanja malih sivih stanica,
ravnateljica se i sama dosjetila prokušanog načina i u potaji mi spakirala
pisanu opomenu u dosje. Dakako, u dogovoru s predsjednicom školskog odbora.
Za odbor, naime, nije problem u onome tko uporno krši zakone i propise,
već u onome tko na to bezakonje upozorava! U svojim karikaturalno jalovim
pokušajima da me ušutkaju, školski organi djeluju vrlo koordinirano. Jedini
organ koji se u tim rabotama evidentno ne koristi jest – mozak! Naposljetku –
ravnatelj je slika i prilika šk. odbora. U našem slučaju, čega se pametan
srami… ostatak znate i sami.
I dok
škola poput Titanica tone u ocean ljudske bijede, orkestar i dalje svira!
Do nekih
boljih vremena…
_____________________
P. S. Ovaj intrigantan
i lucidan tekst objavio je jedan hrvatski profesor na portalu Nastavnici organizirano pišući o
događajima u svojoj školi.
Koga zanima integralna verzija teksta,
može ga naći na portalu www.nastavnici.org . (D. Joler)
